Budući da ne mogu naći bolji stih o sklonosti putovanjima, moram se opet poslužiti onim "ja sam skitnica / ne drži me mjesto". Na blogu me nije bilo neko vrijeme jer sam se 8. kolovoza zaputio prema Španjolskoj, preciznije Baskiji i Madridu, u kojem se održavao Svjetski dan mladih. Ovo je moje treće putovanje za redom "na slijepo"; odnosno odlazak u grupu u kojoj poznam jednu, ili u ovom slučaju nijednu osobu. Naravno da prvi dan na takvom putovanju ne može proći previše zabavno, ali ostalih 13 dana ostavlja prostora za upoznavanje novih i drugačijih ljudi. Tako sam i ovoga puta upoznao cijeli niz divnih ljudi, posebno se vezavši za 4.
Iscrpljujući put do Madrida moja je grupa presjekla u malenom mjestu Colle don Bosco i Torinu, dva mjesta vrlo važna za Salezijance, s kojima sam putovao.
Colle don Bosco rodno je mjesto sv. Ivana Bosca, svećenika koji je u 19. stoljeću pokrenuo škole za siromašnu i odbačenu djecu, te time pomogao brojne obitelji koje su tijekom industrijske revolucije postale marginalizirane. U današnje vrijeme možda je najinteresantniji "preventivni sistem" koji se zalaže za prevenciju nasilja i kriminala među djecom i mladima koji žive u takvom društvom. Salezijanci su na mjestu rođenja don Bosca podigli impresivan kompleks koji se sastoji od dvije bazilike i velikog kompleksa u kojem se tijekom ljeta organiziraju razna druženja i sportske igre mladih. Tijekom putovanja sam bio upoznat i sa drugim salezijanskim aktivnostima, te je svakako hvale vrijedan njihov rad sa mladima, kojima nude mnogo kvalitetnije sadržaje od ulice. Colle ima i sjajan etnografski muzej, koji me najviše podsjetio na onaj u Muzeju Istorije Jugoslavije u Beogradu - bogata zbirka obuhvaća sve zemlje u kojima postoje salezijanski misionari - od Ekvadora , Argentine, do Japana, Kine i Indije.
Nakon noći u Colletu krenuli smo prema tek 30 km udaljenom Torinu, jednom od talijanskih kraljevskih gradova. Cijeli Torino ove je godino okićen talijanskim zastavama i ispunjen raznim izložbama i postavima koji slave 150 godina "Risorgimenta"; odnosno talijanskog ujedinjenja kojem je Torino bio centar. Veličina proslave možda se najbolje očituje u tome da su i šalice kave oslikane za tu priliku . Osim predivnih bazilika Marije Pomoćnice i Marije Savjetnice ( u kojoj se nalaze grobovi kraljevske obitelji ) , cijeli Torino, koji urbanističkim planom pomalo podsjeća na Zagreb, vrijedi dobro obići, jer su sve kraljevske kuće pod zaštitom UNESCO-a, a posebno se ističu Palazzo Reale i Palazzo Madama, koje se nalaze u samom centru grada. U Torinu se navodno može i dobro kupovati, ali zbog Ferragosta nismo to niti pokušavali. Zadržali smo se na sjajnoj talijanskoj kavi, sladoledu i kolačima.
(freske u crkvi Marije Savjetnice)
Put prema Španjolskoj potrajao je cijelu noć i izvjestan dio dana, što je iscrpilo sve, posebno one koji poput mene ne mogu spavati dobro u busu. Dolazak u maleno mjesto Urnietu koja se nalazi 15-ak kilometar od San Sebastiana tako je izazvao posebno oduševljenje. Urnieta je prigradsko mjesto koje ne nudi previše sadržaja - nekoliko kafića na glavnoj ulici i jednu crkvu. Na ulici se kroz jutro i popodne ne može zateći previše ljudi, a "špica" je u gradu oko 6-7 sati kada se roditelji s djecom igraju u jedinom parkiću kojeg smo vidjeli u mjestu. U kasnim satima poneki mladi se zateknu u tim kafićima-barovima, ali teško da se to može nazvati noćnim životom.
Ipak, Urnieta je izvrsno smještena, te nam je bila dobro polazište za brojne izlete. Prvo odredište bio nam je Bilbao, središte Baskije danas poznato po muzeju Guggenheim. Baskijci se već godinama bore za slobodu i neovisnost, te su vrlo ponosni na svoj jezik i kulturu, koja se ubraja u najstarije i najzagonetnije na europskom teritoriju. Stoga u Baskiji nije poželjno šetati sa španjolskim obilježjima, niti uzvikivati "Viva Espana!". Glavna atrakcija u Bilbau je ipak Muzej Guggenheim, simbol modernog grada, koji je podignut 1997. prema projektu Franka Gehryja. Muzej je i na prvi pogled impresivan, a za temeljito razgledavanje zaista se može potrošiti čitav dan. U stalnoj kolekciji nalazi se instalacija "The Matter of Time" Richarda Serra, "Tulipani" i "Štene" Jeffa Koonsa , cijeli niz španjolskih modernih i avangardnih umjetnika te mobili Alexandra Caldera. Zaklada Guggenheim često postavlja i izložbe iz svojih drugih kolekcija, pa smo tako vidjeli izložbu američke apstraktne umjetnosti, koja je izložila djela brojnih umjetnika, među kojima je možda najpoznatiji Jackson Pollock, te malu kolekciju "op-arta", koji doslovno zbunjuje oči svojih promatrača . U svakom slučaju, Guggenheim vrijedi posjetiti.
Bilbao je vrlo ugodan grad za šetnju i razgled. Svi trgovi su predivno uređeni, posebno veliki parkovi smješteni na kružnim tokovima. Iako Bilbao nije povijesni centar Baskije, u njemu se danas nalaze sve važne institucije, velike banke i poslovni centri. Za razliku od hrvatskih gradova, u Bilbau je suvremeno i tradicionalno kombinirano vrlo često, ali nenametljivo i planski. Nažalost, nismo isprobali čari baskijske kuhinje, ali smo popili sasvim pristojnu kavu. Za temeljiti obilazak nažalost nismo imali vremena, ali lagana šetnja i razgovor bili su sasvim dovoljni nakon Guggenheima.
Popodne je ostalo rezervirano za San Sebastian, u kojem su se tog dana malobrojni okupali. San Sebastian potpuno je drugačiji od Bilbaa, i zapravo najviše podsjeća na Cannes ili neko drugo mondeno ljetovalište na Azurnoj obali. Prostor samog centra pun je energije, ispunjen raznim uličnim zabavljačima, žonglerima, imitatorima, klaunovima, pjevačima koji potpuno spontano izlaze na ulice sa mikrofonom i minimalnom pratnjom. U centru grada ističe se neogotička katedrala, koja prilično podsjeća na onu zagrebačku, ali sa jednim zvonikom. U San Sebastianu nalazi se sjajan akvarij, koji predstavlja pomorsku povijest Baska, ali i bogatu faunu Biskajskog zaljeva i tropskih mora. Akvarij tako sakuplja najrazličitije vrste -od meduza, školjkaša, hobotnica , sipa, raža, tuna do malog morskog psa. Nažalost, moje poznavanje tih vrsta je površno, pa ih ne mogu precizno nabrojati, ali akvarij je doista fantastičan. Teško je povjerovati da se takav tip muzeja -akvarija ne bi mogao postaviti i u Hrvatskoj, posebno na otocima koji imaju bogatu ribarsku tradiciju.
(iznad nas je morski pas :-)
(tek jedna od uličnih pjevačica)
(plaža snova :-)
U sklopu programa SDM posjetili smo Loyolu, mjesto značajno za crkvu zbog poznatog sveca Ignacija Lojolskog, čija se rodna kuća tamo nalazi. U Loyoli se održala velika misa za sve sudionike SDM-a koji su se našli u biskupiji San Sebastian, te zabavni program uvečer. Većinu dana smo si sami organizirali odmor u prirodi, jer Loyola nema previše znamenitosti. Bazilika Ignacija Lojolskog impresivno je zdanje kao i većina španjolskih baroknih bazilika, a u neposrednoj blizini se nalazi kuća Ignacija Lojolskog, u kojoj se nalazi niz knjiga koje je proučavao nakon što je bio ranjen u bitci kraj Pamplone te njegovi osobni predmeti.
Posljednjeg dana boravka u Baskiji posjetili smo Pamplonu, odnosno Irunu, koja je poznata po utrkama s bikovima. Njih je proslavio Ernest Hemingway kojem Pamplona i danas dostojno odaje počast brojnim kafićima koji nose njegovo ime. Plaza de Toros tako je bila početak naše šetnje po Pamploni, kojom smo djelomično pratili rutu kojom trče bikovi u sedmom mjesecu, kada Pamplona slavi svog zaštitnika sv. Fermina. Pamplona je na svim suvenirima vrlo dobro iskoristila svoje bikove, a najpovoljnije se može naći u kineskom dućanu. Pamplonska katedrala vrlo je neobična građevina, jer su se u njoj isprepleli razni stilovi - osnova je romanička, ali je katedrala obnovljena u neogotičkom duhu sa baroknim oltarima. Izvan sadašnjeg centra nalaze se vrlo dobro očuvane zidine Pamplone, koje je branio sv. Ignacije Lojolski u 16.stoljeću . Posebno ugodna mjesta u Pamploni su mali kafići i zalogajnice koje nude jela od pršuta u najrazličitijim varijantama , te Plaza del Castillo sa mnoštvom zelenila i paviljonom.
Poslijepodne smo rezervirali za ponovni posjet San Sebastianu i kupanje u oceanu. Iako je bila nedjelja, grad nije bio ništa manje energičan nego radnim danom, a plaža pristojno popunjena. Ocean je potpuno drugačiji od našeg mora, masa vode je ogromna, pa su tako i struje jače, ali su i plaže bolje opremljene - postoje plutajuće skakaonice, prodavaonice i neizostavni saksofonist koji svira lagane melodije koje djeluju baš poput vašeg soundtracka. Uz drage ljude, ne postoji bolja lokacija za opuštanje.
Blagdan Velike Gospe proslavili smo u Lourdesu, jednom od najvećih marijanskih svetišta. Prije odlaska bio sam prilično skeptičan, pogotovo jer sam očekivao ogroman sajam sa nabožnim materijalom koji se uopće ne pokušava kloniti crkve i svetih mjesta, ali u Lourdesu je to prilično dobro regulirano. Naime, unutar prostora svetišta i špilje ne prodaje se ništa osim svijeća, a u svjetovnom dijelu Lourdesa onda svatko može zadovoljiti svoje potrebe za suvenirima. Samo svetište prostire se na ogromnom prostoru (51 hektar), a sastoji se od podzemne bazilike Pia X. koja se još uvijek uređuje, te velike bazilike koja se nalazi u blizini mjesta ukazanja. Iako je Lourdes mjesto masovnih hodočašća, ali i grad sa najviše hotela po četvornom kilometru u Francuskoj (nakon Pariza, naravno), vrijedi ga posjetiti sa manjom grupom ljudi (i to vama dragih) te provesti neko vrijeme u molitvi za pravi doživljaj. Dan je završio veličanstvenom procesijom svih hodočasnika, tijekom koje se krunica molila na 6 službenih jezika svetišta.
Cijelonoćna vožnja opet nije ostavila previše vremena za san, sve do dolaska u Avilu, o kojoj pišem u sljedećem postu :-)
Post je objavljen 23.08.2011. u 21:46 sati.