Davno, u djedovoj kući u BnM, kopajući po sanduku sa starim stvarima našao sam knjižicu „Povrčarstvo“ napisanu od Kvirin Broza, u izdanju „Naklada društva Svetojeronimskog“ iz 1910. godine. Tada sam je stavio, uz još neke knjižice tog tipa, u ladicu starog stola i zaboravio na njih.
Jučer sam na blogu Nova Politika pročitao zanimljiv članak blogera Jupi-a, a danas sasvim slučajno otvorio spomenuti ladicu i ponovo uzeo u ruke knjižicu koja se tematski poklapa s temom koju je obradio spomenuti bloger.
Evo uvodnog teksta autora knjižice u doslovnom prijepisu.
Uvod.
Korist, koju imademo od povrća, tako je poznata, da o tome ne treba trošiti puno riječi. Povrće uživa svatko: i bogataš i siromah. Premda je povrće i najjeftinije i najzdravije svakidanje jelo, to su ipak naši vrtovi jošte zapušteni, po gotovo oni na selu, gdje osim salate, luka i zelja skoro u njima i nema drugog povrća.
Vrt je u nas jošte pastorče, a morao bi biti mezimče. Drugi narodi, koji su nas u gospodarstvu daleko pretekli, posvećuju vrtu najveću pažnju, ali im on zato nosi i lijepu korist: obitelj od njega tako rekući živi.Lijepi bi novac u nas svaka gazdarica prištedila, da se malo više brine za vrt, pa da u njemu goji što raznovrsnije povrće.
U blizini gradova nosi vrt veću korist od ikoje druge grane gospodarstva. Evo braće nam Bugara u Zagrebu, koji poplavljuju svojim povrćem zagrebački trg. Za skupe novce iznajmljuju oni zemljište oko Zagreba, pa i živu i suviška imadu. Da nemaju oni od toga velike koristi, živjeli bi oni u Bugarskoj, a ne u Zagrebu. Poznam u Zagrebu više tugjinaca, koji iznajmljuju od naših seljaka za skupe novce zemljište, na kojem uzgajaju povrće, pa živu samo od dohotka vrta. Kad to može tugjinac činiti, zašto ne bi mogao naš čovjek? Nema dakle druge, već se valja prihvatiti posla, pa svojski raditi oko toga, da se i u nas pridigne povrćarstvo. Naša domovina uz malu iznimku upravo je stvorena zato, jer ima blago podneblje i plodno zemljište.
Da probudim što više njih na povrćarenje, odlučio sam ga prikazati ovom knjigom. Što sam ovdje napisao, većinom sam i sam mnogo puta iskusio. Bivši 18 godina učiteljem na selu, najveće mi je veselje bio vrt, a i ovdje u Zagrebu nema mi veće zabave, nego sa školskom djecom raditi u školskom vrtu.
Ono, što nisam probao (a toga je malo, vrlo malo), naučio sam iz dobrih knjiga ili sam pitao vješte vrtlare u Zagrebu za savjet. O tome sam osobito zadužen g. Viteslavu Durchaneku, nadzorniku na kr. sveučilišnom botaničkom vrtu u Zagrebu, u koga ne samo da sam često savjete tražio, već mi je svagda, kad je ustrebalo, najpripravnije pružio priliku, da sam u samom botaničkom vrtu proučavao uzgoj povrća i cvijeća.
U Zagrebu, mjeseca siječnja 1910.
Kvirin Broz
rav. učitelj na duhovljanskoj školi u Zagrebu
Iako je od pisanja ove knjižice prošlo više od jednog stoljeća, uvjeren sam da je njezina vrijednost i danas aktualna. Možda bi bilo dobro da je pročitaju seljaci koji uporno siju kukuruz i pšenicu i onda uz prijetnju blokadama saobraćajnica iznuđuju u tržišnim uvjetima previsoku cijenu za svoj proizvod, a naši trgovci istovremeno uvoze jeftino povrće i voće sve u skladu rečenim u tekstu, a posebno: „Drugi narodi, koji su nas u gospodarstvu daleko pretekli, posvećuju vrtu najveću pažnju, ali im on zato nosi i lijepu korist…“
I na kraju, ne mogu ne citirati Arsena Dedića koji u svojoj pjesmi: „Završni Song“ iz albuma „Kino Sloboda“ iz 1987. godine pomalo s filozofskog stajališta govori o potrebi da se sadi kupus i luk.
Sve je za nama: snijeg i žega,
bio sam Juda, bio sam Krist.
Al čovjek može i poslije svega
postati Candide, ostati čist.
Objašnjena je zagonetka
sad kad na vrata kuca smrt.
Trebalo nam je otpočetka
gajiti smokvu, kopati vrt.
Koliko mora i planina
da se na kraju stekne nauk.
Prava je mudrost kraj Solina
saditi kupus, saditi luk.
Post je objavljen 19.08.2011. u 19:17 sati.