Gmizao je po cijelom njenom biću, polako, ljigao i zločesto.
Bockao je sa svoja dva kliješta, crna kao sam đavo,kao ugljen,kao rupa.
Zabijao rep ravno u srce,i puštao otrov kroz nj.
Polako,smrtno uz dugi život,polako i toliko bolno da je to postalo neprimjetivo.
Odvratno zlo škorpijasto stvorenje škripalo je u ušima,lijgavo kolko i život sam.
Koračala je kroz život sa neopisivim sramom nezasluženim.
Korak po korak,glavu prema tlu.
Duša joj je vrištala da se sakrije,i pokušavajući ju ušutkat,pretvorila bi se u krvavi,mesnati stroj.
Voljela je da je gledaju,ali ne da je i vide.
Obožavala je svoj seksepilni lik,ali mrzila svoju škorpijom otrovanu nutrinu.
Voljela je život,a toliko je umirala.
Osječala je svašta,toliko toga,njih voljela;ali uvijek je ostala zapečaćena u svojem malom plavo-bijelom svijetu.Toliko je htjela da netko pokuca na stara,drvena vrata i uđe i shvati,ali oni koji su htjeli nisu uspijeli. vrata su bila preteška.nisu znali put, nisu znali način, nisu se takvi rodili.
Zauvijek je sjedila tamo, toliko mrtva,a toliko živa..
Post je objavljen 21.06.2011. u 21:05 sati.