Gmizao je po cijelom njenom biću, polako, ljigao i zločesto.
Bockao je sa svoja dva kliješta, crna kao sam đavo,kao ugljen,kao rupa.
Zabijao rep ravno u srce,i puštao otrov kroz nj.
Polako,smrtno uz dugi život,polako i toliko bolno da je to postalo neprimjetivo.
Odvratno zlo škorpijasto stvorenje škripalo je u ušima,lijgavo kolko i život sam.

Koračala je kroz život sa neopisivim sramom nezasluženim.
Korak po korak,glavu prema tlu.
Duša joj je vrištala da se sakrije,i pokušavajući ju ušutkat,pretvorila bi se u krvavi,mesnati stroj.

Voljela je da je gledaju,ali ne da je i vide.
Obožavala je svoj seksepilni lik,ali mrzila svoju škorpijom otrovanu nutrinu.
Voljela je život,a toliko je umirala.
Osječala je svašta,toliko toga,njih voljela;ali uvijek je ostala zapečaćena u svojem malom plavo-bijelom svijetu.Toliko je htjela da netko pokuca na stara,drvena vrata i uđe i shvati,ali oni koji su htjeli nisu uspijeli. vrata su bila preteška.nisu znali put, nisu znali način, nisu se takvi rodili.

Zauvijek je sjedila tamo, toliko mrtva,a toliko živa..