Beskrajno strpljenje i strah od smrti,
ranog ljetnog jutra devedesetih,
spokoj i mir…
u čekanju neizbježnog,
konačnog kraja nekog ludog stanja,
umrijeti ili živjeti,
tražeći izlaz u licima drugih,
u pogledima tupim i uplašenim,
dok se usta smiju,
a oči plaču u strahu bez suza,
priželjkujemo svega kraj,
i bijeg iz ovog pakla,
nadamo se da postoji raj…
i oni koji se kunu protiv Njega,
u strahu pokolja,
žele da ih pogleda.
Tanka crvena linija,
budi zatomljene aveti…
Post je objavljen 27.05.2011. u 23:43 sati.