Marketing
Kratki priručnik za smak svijeta
Odnosno, točniji naslov bi bio - kratki priručnik za sve one koji dožive Smak svijeta.
E pa ljudi, sretan vam Smak svijeta! 
Ako niste znali, danas je 21., a 21og po jednoj njujorškoj sekti, došao je Kraj ovom našem svijetu, kraj je svijeta ljudi i zato – ajmo, razlaz, dosta je bilo laprdanja, kakvo je to okupljanje, ajmo razlaz, raz-laz, cirkuliraj, svi kućama, ne okupljaj se tamo jesi me čuo mamlaze, ma mrš`, nemoj da ti ja dođem, gibaj, kraj je svijeta!
Ja nemam razloga da ovoj njujorškoj sekti (barem do konca ovog dana) ne vjerujem, kao što im nemam razloga i vjerovati, pa su prema tome šanse za smak fifti-fifti, što je jedan respektibilan i uvjerljiv postotak. A ljudi su još lijepo i kulturno pojasnili da će taj smak biti postepen proces koji će polako krenuti sa istoka i sa odmicanjem dana i šetnjom sunca po nebu - na koncu dosegnuti i zapad. Bez iznimke svi ćemo u tom smaku svijeta biti smaknuti, čovječanstvu kao takvom došao je kraj. Zato do kraja ovog dana ima da nas nema.
Ne znajući kako dočarati taj užasan osjećaj spoznaje da je svijetu došao kraj, posegnula sam za najbližim primjerom koji bi u vama mogao probuditi prikladne osjećaje posvemašnjeg očaja, nemoći i izgubljenosti, i zato drugovi i drugarice - Umro je drug Tito!
No dobro, dobro, ej, nije umro, nemojte mi odapet papke prije vremena! 
Znam da Maršalova smrt i nije bio baš pravi autentični smak svijeta, iako su ga neki bez sumnje i tako doživjeli, ali je najbliže tom doživljaju smaka, kojega zapravo bez autentičnog smaka - možete doživjeti i eventualno ostati živi.
Zato dragi moji doživjeli, sretan vam Smak svijeta u tijeku i dopustite da vam se obratim sa par osobnih promišljanja, ukazanih vizija i savjeta kako dostojanstveno odraditi ovaj kraj svijeta.
Prvo bih zatražila oprost od svih onih kojima sam, u svome neznanju i bezglavoj teracentričnoj sljepoći, na njihove komentare kako se strašno živciraju, kako su isfrustirirani, ljuti isl. odgovarala sa potpuno promašenom rečenicom (sada to vidim jasno) - nemoj se živcirati, nije kraj svijeta!
Moja duboka izvinjotinja dragi ljudi, slobodno se živcirajte, frustrirajte, budite ljuti jer vi ste bili u pravu, a ja nisam – kraj je svijeta. Dajem vam stoga pravo da mi slobodno tu činjenicu nabijate na nos ostatak vašeg preostalog vremena.
A sada kada sam olakšala savijest, s vama ću podijeliti viziju budućnosti (?) koja mi se ukazala kroz najčudniji san kojeg sam u zadnje vrijeme sanjala. San sam protumačila kao obraćanje samog neba, koje želi da se od sigurnog smaka spasi barem naša mala blog zajednica, ako već ne mogu istok i zapad.
Nemojte mi zato poslije reći da vam nisam rekla i da ste zbog mene propustili prepoznati kraj svijeta…Dana poslije ionako neće ni biti, to je ionako dej after jestrdej, kužite, hau jes nou
U snu se dakle budim u zoru i ne kužim zašto se budim u zoru, pa pokušavam dokučiti jel` mi vrućo il mi se samo da prostite pripiškilo, pa onako zbunjozna bacim pogled kroz prozor u sivkasto svjetlo novog dana, kad imam što vidit… otvorena pučina, a na njoj - morske pijavice! Trljam oči u čuđenju jer ne vjerujem vlastitim očima, pa izlazim na balkon i gledam u čudnovate minijaturne pijavice, koje se u savršenoj tišini vrtlože i kovitlaju na površini mora… a vani nema ni daška vjetra, ej jeza, je-za!
I one se tako kovitlaju, ja opet trljam oči, kad eto vraže pijavice nestale, da bi se iz čista mira u zrak izdigli… lebdeći naftni terminali iz luke, one ogromne okrugle bačvetine sa naftom… i još pokoji automobil uz to... plastične vrećice i zeleni kontejneri za smeće… lebde oni tako lebde nad gradom kao baloni punjeni helijem, kao ona Kusturičina mladenka na LSDu… a mene oblio znoj pa mi sine - boktemazo nestalo gravitacije!
Ali se opet mislim, čekaj malo, ako je nestalo gravitacije kako lebde samo naftni terminali, kontejneri za smeće i kombić lokalnog pogrebnika?! Gravitacija dakle nije posve nestala, ona se samo koleba - mora da se nešto dešava sa Zemljom na svemirskom nivou!
Sa tom spoznajom bacim pogled u sivo nebo, kad boktemazo… po drugi put me oblije hladni znoj
sve mi trnci niz leđa od čiste strave, gledam ja, a ono… konstelacija Malog Mede mahnito se vrti po nebu! Što da vam kažem, zavrtilo mi se od muke u glavi O Mali Crni Medvjede, sunce ti garavo! Odmah mi je sve bilo jasno – ludi njujorški kult je bio u pravu! Zalutali komet je svom snagom spičio u Sibir, izbacio Zemlju iz njene svemirske putanje i sada se cijeli planet mahnito vrti u nepoznatom pravcu dubokog svemira – aj ća gotovo je!
Baš kao što crna biljarska kugla spiči plavu biljarsku kuglu.Svemir će nam otpuhati zaštitni atmosferski omotač i najdalje za tjedan dana svi ćemo biti reš-spečeni radioaktivnim svemirskim gama zrakama!
Štaš` sad jadnanammajka?! Okupim ja svoje i velim im ovako:
- Zovi Clooneya da stižemo po njega, neka bude spreman!
- Iz ovih stopa napunit` kadu vodom, skupit konzerve, uzet pak šibica, natankat auto i zapičit autoputom na Biokovo, prije nego sve ode u pi_ku materinu a ostali nam paničari zakrče cestu!
Pitaju oni mene, šta ćemo tamo?
Velim ja njima, s visine je bolji pogled.
Pitaju oni mene, a šta ćemo onda punit kadu?
Velim ja njima, šta pitate pizdarije - smak je svita!
I dok su oni punili kadu, jer će po mom promišljanju u smaku svita garant zablokati gradsko crpilište i zavladati sveopća nestašica vode (a wc školjka da prostite ne pita jeli smak svita ili nije), stanem ja praktično promišljati šta će nama za spas u brdima Biokova najviše tribat – deka, šibice, švicarski nož.
Deka jer će u planini sto posto biti hladno, šibice jer triba s nečim naložit vatru pod lovinom, švicarski nož jer nikad ne znaš kad ti može zatrebati turpijica za nokte, a osim toga s nečim treba loviti medvjede (ona dva ofucana, što su ostala nakon Nadana lepog kao greh). I taman kad sam ja to sve domislila, i kad smo se potrpali u auto, spremni kao GSS spasiti Clooneya u vrletima Biokova, kadli…
zazvoni mi alarm, etotitevraže, probudim se u znoju lica svog
Moćna vizija! Ali nažalost bez sretnog kraja. Nema veze, ionako nam je kraj, a vi sada znate što i kako: zabavi ekipu pizdarijama – gledaj di su ključi od auta.
Deka, šibice, nož.
No nešto ludo pade mi na pamet, ovaj kult veli da će smak biti postepen proces koji će polako krenuti sa istoka i sa odmicanjem dana - na koncu dosegnuti i zapad? U redu, a što ako to postepeno i polagano smaknuće/riknuće svijeta traje duže od 24h?
A što ako recimo traje već tjedan dana? Ili recimo mjesec? Godinu? Deset godina? 15 godina? 20 godina?
Čak i više? Pedeset? Stoljeće? Tisućljeće? Milenij-dva-tri? Milijardu?Au sxanja! Pa šta da u međuvremenu radimo?
Ništa, vi napunite kadu vodom, a ja odoh spašavat Clooneya...
Post je objavljen 21.05.2011. u 00:30 sati.