Sloboda je bitno obilježje ljudskosti i čovjekova dostojanstva. Često se shvaća kao sposobnost i mogućnost da se nešto „može činiti“, osobito se to zapaža u zapadnoj kulturi budući da ona slobodu promatra kao moć posjedovanja i raspolaganja materijalnim dobrima. Za nas je sloboda bitno vezana za materijalnu dimenziju i smatramo slobodnim onog čovjeka koji raspolaže svojim kapitalom, ljudima, častima. Na osobnoj razini sloboda je označena kao mogućnost osobne odluke u odnosu prema drugima. Zbog toga se u našoj zapadnoj kulturi zanemaruje bitno obilježje čovjeka kao „osobe“ te ga se promatra u njegovoj „ulozi“ ili još gore u njegovoj produktivnosti ili funkciji. Sloboda je temelj ljudskog određenja! Ljudi koji nisu istinski slobodni ne mogu se odnositi prema drugima u pravoj slobodi. Zanimljiva je činjenica da kad je Isus Židovima otvoreno rekao: „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam“ (Iv 8, 29), mnogi su mu povjerovali. Tada je Isus snagom riječi i Duha očitovao da je On Bog koji Jest poput njegova Oca kad se Mojsiju objavio kao Jahve! Kad Isus bude uzdignut na križ, kad bude raspet, izranjen, gol, gladan i žedan, tada će oni upoznati da On jest. I kasnije Isus nastavlja objavljivati sebe onima koji su povjerovali: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 31).
Ovo je na neki način vrhunac Isusove nauke. Znači uputiti se u njegovu školu koja ima za cilj upoznavanje Istine. Samo onaj koji prihvaća Božje riječi postaje dionik Istine koja ga vodi u slobodu. Postavlja se pitanje kako to da Isus bira križ koji je najsramotnije i najbolnije mjesto u židovskom mentalitetu za očitovanje svoje božanske naravi i za objavljivanje same Božje biti? Često se puta govori da ljudska sloboda mora proizlaziti iz mogućnosti vlastitog i osobnog izbora. Isus je na križu prikovan, lišen slobode kretanja, gladan, žedan, gol i napušten od velike većine svojih apostola i sljedbenika. Lišen je svega. Čak će u dinamici bezuvjetne ljubavi svoju Majku predati svome učeniku Ivanu. Molit će svoga Oca da oprosti njegovim mučiteljima. Prije negoli će predati svoj Duh u ruke Očeve molit će Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Isus na križu apsolutno ništa ne posjeduje. On je potpuno siromašan i do kraja ponižen, čak i od Oca napušten ali u njemu nema nikakvog znaka tame i zla, laži i očaja. Njegova je žrtva savršena i bezuvjetna. Isus na križu je definitivno očitovanje božanske slobode koja živi i djeluje u odnosu osoba Presvetoga Trojstva. Zbog toga on govori „Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam“. Bog jest! Samo ono što proizlazi iz Božje biti i njegova stvaralaštva opstoji i živi. Bog svjedoči: “nek' se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo." Ja sam Jahve i nema drugoga“ Najveće zlo koje se čovjeku može dogoditi je da ne bude ono što je on u svojoj biti – slobodan i istinit. Čovjek gubi svoj identitet kad dopušta da ga životne situacije ili osobe oblikuju po svojoj mjeri ili mu nameću ulogu koja mu ne pripada. To su sve znaci ništavila i propadanja! Isusovo uzdignuće na križ je definitivna Božja ponuda čovjeku da pronađe vlastiti identitet i dostojanstvo u muci, smrti ali nadasve u uskrsnuću. Isus na križu čovjeku nudi novo rođenje. On s križa čovjeku daje novi put istinske slobode na kojem dokida svaki antogonizam, pohlepu, oholo nadmetanje, egoizam. Čovjek pred Isusovim križem uči biti istinski slobodan jer Isus ne iskorištava drugoga u vlastite ciljeve nego se u potpunosti daruje drugima. To je vrijednost potpune slobode koja se očituje u bezuvjetnoj ljubavi prema drugoj osobi. Čovjek u svojoj naravi pozvan je biti slobodan od stvari a iznad svega je pozvan boriti se kako bi sačuvao vlastiti identitet ljudskosti koja je po svojoj naravi upućena na drugoga, na usrećivanje osoba s kojima živi i djeluje. Pad prvih ljudi sastoji se u nesposobnosti korištenja vlastite slobode i poštivanja objektivnih zakonitosti koje je Bog postavio u stvoreni svijet. Kad se te zakonitosti ne poštivaju nastaje nered. Papa Benedikt u svojoj knjizi „U početku stvori Bog“ na novi način osvjetljuje dinamiku pada prvih ljudi: „ U vrijeme kada je izvješće o raju zadobilo svoj konačni literarni oblik, golema je bila opasnost da Izrael od onih religija preuzme ono što je fasciniralo osjetila i duh i da tako iščezne i padne u zaborav onaj Bog obećanja i stvaranja koji se činio tako dalekim. 'Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno“ (Post 3, 6). Zmija je u onoj religioznosti bila simbol mudrosti koja vlada svijetom i plodnosti u kojoj čovjek uranja u božansku struju života, osjećajući na trenutke da je stopljen s njegovom božanskom moću. Tako zmija postaje i simbol privlačnosti ovih religija za Izrael nasuprot tajanstvenosti Boga Saveza. U ogledalu Izraelove kušnje Sveto pismo predstavlja Adamovu kušnju, bit kušnje i grijeha u svim vremenima općenito. Kušnja ne počinje s nijekanjem Boga, s padom u otvoreni ateizam. Zmija ne niječe Boga. Štoviše, ona započinje s prividno posve smislenim informativnim pitanje, koje u sebi zapravo sadrži podvalu i čovjeka uvlači u prijevaru, izvlači ga iz povjerenja i uvlači u nepovjerenje:“Zar ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu“. Papa govoreći o prekršaju Saveza kojim je čovjek opečaćen samim stvaranjem, promatra noviju i suvremenu povijest u svjetlu Objave sv. Pisma: „Što to znači, vidimo danas puno jasnije na drugoj varijanti, tehničkoj. No to je varijanta iste misli i iste stvari jer i riječ techne na njemačkome znači 'umjetnost' i dolazi od 'moći', umjeti. Stoga je i ovdje pitanje: što smije tehnika? Dugo vremena se držalo jasnim: ona svije ono što može. Jedina pogrješka koju on spoznaje jest umjetna pogrješka. Robert Openheimer pripovijeda da je za njih, atomske fizičare, kada se pojavila mogućnost atomske bombe – 'technically sweet', tehnička draž, bila njihova fascinacija, poput magneta koji su morali slijediti. Htjeti ono što je tehnički moguće, umijeće, i ostvariti ga. Posljednji zapovjednik Auschwitza, Hos, u svome je dnevniku zapisao da je logor za uništenje bio mjesto nečuvena tehničkoga učinka. Trebalo je uvažavati red vožnje propisan od ministarstva, kapacitet krematorija o određenu temperaturu, i sve uskladiti da besprijekorno funkcionira – sve je to tvorilo fascinantan i dobro razrađen program koji je kao takav opravdavao sama sebe. No po posljedicama ovoga principa trebali bismo danas konačno uvidjeti da je to prijevara Sotone koji želi uništiti čovjeka i svijet. Trebali bismo uvidjeti, kaže Papa, da se čovjek nikada ne može povući u prostor pukoga umijeća. Sve što čini, čini samome sebi. Zbog toga je mjerio koje je uvijek prisutno on sam, stvorenje, dobro i zlo, i ako zaniječe to mjerili. Vara sama sebe. Ne postaje slobodan, nego se suprotstavlja istini. A to znači: razara sebe i svoj svijet. Gledajući odatle, možemo upravo reći: najdublji je sadržaj grijeha taj da čovjek hoće zanijekati svoju stvorenost jer ne želi prihvatiti mjerilo i granicu koji su u njoj uključeni. Ne želi biti stvorenje, ne želi nikakvo mjerilo, ne želi biti ovisan. Svoju ovisnost o Božjoj stvaralačkoj ljubavi tumači kao otuđenje od sama sebe. A otuđenje od sama sebe je ropstvo kojega se čovjek mora osloboditi. Tako sam čovjek želi postati Bog…Za onoga koji bi htio biti Bog, drugi postaje ograničenje, suparnik, prijetnja“.
Vrlo je zanimljivo svjedočanstvo flamanskog svećenika Flora Hofmansa, profesora teologije u Santiago de Chile:
„Godinama, koje su se činili kao stoljeća, imao sam san. Već kao dječak:
Sjedio sam na zemlji potpuno sam.
Potpuno sam.
Gledao sam sebe kako sjedim na toj velikoj kugli.
Tada je to počelo.
Stalno vraćanje te strašne more,
Kugla se počela vrtjeti. Sve brže i brže.
Drveće se lomilo. Brda su propadala.
More je ispiralo dubine.
Vjetar je urlikao u mojim ušima: Pusti! Pusti! Pusti!
Nisam pustio. Pripijao sam se čvrsto uza zemlju ustima i rukama i nogama.
Jer bojao sam se! Što će biti od mene u ovom svemiru, u ovoj tamnoj noći?
Nikad, nikad…
Dok se nisam probudio. Mokar od znoja i straha. S trideset i devet. Ostavio – pustio sve! Otprilike prije šest godina. Ne u snu. Ali po danu. Usred stvarnosti. I osjećao sam. Sad je gotovo sa mnom, sad se može bilo što dogoditi. Žalost ili radost, što bilo. Ja sam olabavio kontrolu. Predao sam se Božjoj volji u nečemu što je postajalo sve jasnije, nečemu što se odnosilo na život i smrt.
Povučen u samu prazninu, izgubio sam svaki nadzor, izgubio tlo pod nogama. Takvo što može učiniti samo budala. Moglo se izgubiti život. Sve postaje strano. Čovjek uistinu osjeća da je izgubio vrijeme. Da je izgubljen. Mora biti spašen, rođen nanovo iz krvi i mraka.
I kad se otišlo toliko daleko, sve je postalo novo, čak i cvijet, leptir. Ili ljuljanje trski na vjetru.
Ali prije svega On.
Uistinu, radi se o „sve ili ništa“. Nebo ili pakao za čovjeka. On postaje ili čovjek ili neljudsko biće. Pogotovo nakon utjelovljenja Sina Čovječjega stojiš pred izborom punim nade, Jedanput! Kasnije vidiš da je sve usmjeravalo k ovom životu, kao što je Stari zavjet usmjeren k Novom zavjetu. Kao noć k danu. Kao gubitak života k pobjedi života.
Ovo pišem za one koji to znaju, da bi se sa mnom radovali u Gospodinu. I za one kojima to tek predstoji, da ne bi uzmaknuli, jer Gospodin je pastir i u noći. On provodi kroz mračne doline, a tamo kamo tvoje srce uistinu čezne može se stići jedino kroz njih.
Orkan njegove ljubavi obrušava se na zemlju, grabeći, privlačeći i dovikujući: ostavi sve, predajte se, u ime Božje, predajte se svi zajedno“ . (W. Stinissen, Moj život u Tvojim rukama, Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2008, str. 105-106)
Čovjek postaje istinski slobodan kad se otvara i prepušta Božjemu planu u svome životu. U trenutku kad kaže: Bože neka mi bude kako je tvoja volja, on postaje spreman za suradnju s Bogom i prima pomazanje Duha Svetoga za jedinstveni plan u svijetu. Takav se čovjek više ne može izmiriti s osrednjošću već uz pomoć Božje milosti prihvaća dinamiku pšeničnog zrna: „Zaista, zaista kažem ako pšenični zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilan rod“( Iv 12, 24).
U ljudskoj nemoći, duhovnoj smrti i očaju, nudi se Božja riječ kao neizrecivo blago, svjetlo nade i povjerenja. Bog iz svoje ljubavi poziva čovjeka na život u punini, ali ne želi čovjeka prisiliti na Njegovu ljubav već želi da čovjek u slobodi prihvati njegovu ljubav kao suputnik i suradnik, kao njegovo dijete. Sloboda je temeljno obilježje Božjega stvaralaštva i njegove kreativnosti. Stoga čovjek posjeduje moć odlučivanja i slobodnog izbora. Nakon najvećeg dara – dara života što ga je Gospodin udijelio čovjeku, sloboda je zasigurno jedna od najvećih i najuzvišenijih čovjekovih kvaliteta. Bog savršeno i bezuvjetno ljubi čovjeka. Učinio ga je dionikom tolike slobode da može izabrati nešto što se protivi samom njegovu Stvoritelju, a na koncu i njemu samome i to je zlo i grijeh. Dok se današnji čovjek muči i bori u vlastitoj slobodi, jer je ne zna pravilno i odgovorno koristiti, Bog mu daruje svjetlo u svojoj riječi, pokazujući mu put prema svjetlijoj budućnosti i uspjehu. U tom smjeru nam i ovaj evanđeoski tekst daje veliko svjetlo:
Jerihonski slijepac Bartimej (Mk 10,46)
„Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: "Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!" Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!" Isus se zaustavi i reče: "Pozovite ga!" I pozovu slijepca sokoleći ga: "Ustani! Zove te!" On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: "Što hoćeš da ti učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam." Isus će mu: "Idi, vjera te tvoja spasila!" I on odmah progleda i uputi se za njim“.
Isus je prošao zemljom čineći dobro. Upućen je prema Jeruzalemu gdje će izvršiti djelo spasenja. Tako je posjetio Jerihon koji se smatra najstariji grad u svijetu. To je prvi grad na koji su izraelci naišli preko Jordana, i prvi grad Obećane zemlje, a nalazi se nekoliko desetaka kilometara od Jeruzalema. To je zadnji grad - utvrda kojeg su izraelci osvojili nakon povratka iz Egipta i to na čudesan način - klicanjem izraelskog naroda i kruženjem oko gradskih zidina. Ovaj događaj su Sveti oci često uzimali za primjer pouzdane i ustrajne molitve.
Isus je ušao taj grad, kojeg je Jošua prokleo tako da izraelci nisu ništa smjeli uzeti za sebe iz toga grada nakon što su njime prošli ali će biti proklet i onaj koji ga bude ponovno bude gradio. (Još 6, 26-27). U tom je gradu Isus naviještao Kraljevstvo Božje. Marko ne govori kakva je djela u njemu Isus činio, ali je sigurno da je i tamo liječio bolesne, tješio tužne (dva slijepca kod Mt; Lk govori o Jerihonu u zgodi o Zakeju i čovjeku koga su ga razbojnici pretukli). Isusa je pratilo silno mnoštvo koje je svjedočilo što je Isus činio i govorio. Svi su upućeni prema Jeruzalemu, jer je Pasha već bila blizu. Dok je izlazio iz Jerihona kraj puta sjedio je slijepi prosjak Bartimej. Svetom Marku evanđelistu bilo je važno ne samo napisati ime slijepom prosjaku nego ime njegova oca Timeja, njegovo socijalno stanje i način kako živi. Mnogi su učeni ljudi, pismoznanci, farizeji, upravitelji ostali bezimeni u evanđeljima. Bartimej proseći pri ulazu u grad sjedi kraj puta, smješten između dvaju gradova Jerihona i Jeruzalema: Jerihon je zadnji grad utvrda staroga svijeta kojeg Izrael napušta iz ropstva a Jeruzalem, mjesto Božjeg prebivališta i obećanja u kojem će se dogoditi za par dana savršeni čin objave i očitovanja Božje ljubavi prema čovjeku. Provodeći svoje vrijeme proseći kraj puta, čini se da Bartimej nije bio religiozan, tim više što su židovi takve hendikepirane osobe smatrali grešnicima, (Jer 31,8; Iv 9, 1-2). Upravo ova dramatična životna stvarnost slijepog prosjaka Bartimeja slika je mnogih ljudi, muškaraca i žena koji žive negdje kraj puta, koji su marginalizirani iz bilo kojeg razloga. To je slika onih koji svoju vjeru doživljavaju samo usput i površno. Ali i onih koji su izgubili svako dostojanstvo bez imalo nade i povjerenja da će ga jednom ponovno steći. Oni smješteni kraj puta očekuju bar malo pažnje, vedar pogled dobrote i nježnosti onih koji su i sami možda izgubljeni na putovima traženja smisla i radosti života. Upravo ovaj prizor ostavlja nam vremena i načina za promišljanje nad svojim osobnim životom kad smo se i mi htjeli nahraniti mrvicama pažnje i ljubavi ili trenutačnim užitkom smješteni u prašini sitnih zadovljstava sve dok nismo susreli Isusa koji se zaustavio čuvši našu molitvu i čežnju srca.
Bartimej je čuo da Isus prolazi sa svojim učenicima i silnim mnoštvom. Tu je Isus, u njegovoj blizini! Jedinstvena prilika za njega, u ovom trenutku se može riješiti cijeli njegov život i njegova životna situacija. On je prosjak, slijep ali nije gluh! Upravo je ovo temeljna činjenica koja je silno važna za život. Puno je teže bit gluh negoli slijep! U biblijskom smislu imati uho za Božju riječ, jedni za druge znači ući u radost spasenja, biti dionik zajedništva i pjesme slave koja zahvaća čitavi ljudski život. Zato i psalmist kaže: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda“( Ps 94, 7), zatim „da poslušam što mi to Gospodin govori“ ( Ps 85,9) ili ono što sv. Luka u Djelima apostolskim govori o poslanju Filipa: „Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio Dj 8, 6“ Slijepi Bartimej je čuo da Isus ide tim putem i počeo je vikati. Posebnost ovog prosjaka je u tome što je odmah reagirao u Isusovoj blizini, počeo je vikati zazivajući ga kao kraljevskog potomka i Sina Božjega budući da mu upravlja svoju molitvu kao grešnik i potrebnik Božjega milosrđa. U njemu prepoznaje Mesiju – Spasitelja. Isus je onaj koji spašava! Ovaj usklik: „Smiluj mi se“ kod Mk samo se dva puta pojavljuje (Padavičar: Mk 9, 14 -29), što pokazuje važnost molitve. Bartimej prepoznaje autoritet Isusa ali i svoje granice i nemogućnosti, zna da se njegov život i budućnost nalazi u Isusovim rukama. To je ujedno i krik onoga koji je doživio duboku potrebu za oslobođenjem, za promjenom života i drugačijim načinom gledanja. Upravo ovaj krik bit će način molitve mnogih pustinjaka kako bi došli do molitve srca (Ruski hodočasnik!). On u sebi krije vapaj čovjeka staroga zavjeta koji je čeznuo za spasenjem po Božjem milosrđu a ne po vršenju zakonskih propisa. Bartimej je slika svih ljudi koji čekaju svjetlo: dolazak Spasitelja i bezuvjetnog dara milosrđa i spasenja.
Na njegov vapaj: „Sine Davidov, Isuse smiluj mi se“ mnogi su ga ušutkivali ali on je još jače vikao. Uvijek su za Isusom išli bolesni, siromašni ali jednako tako i mnoštvo ljudi koji su ga slušali i pratili. To je mnoštvo išlo ispred Isusa, oni imaju svoj cilj – put prema Jeruzalemu i nisu htjeli da ih itko ometa na tom putu. Na duhovnoj razini, ljudi koji idu ispred, pa čak i ispred Isusa ima duboko značenje. To su ljudi koji su stekli neko duhovno iskustvo, navikli na Isusovu prisutnost, njegov nauk i djelo. Oni vide pred sobom svoj cilj i zbog toga Bartimeja žele ušutkati, ne žele da ometa Isusa u njegovom hodu prema Jeruzalemu. Ali je Bartimej još jače vikao: „Sine Davidov smiluj mi se“. Na tu molitvu Isus se zaustavio. Na tom putu ostvarenja volje svoga Oca, Isus ima vremena i srca zaustaviti se na mjesto gdje je Bartimej boravio, upravljajući svojim učenicima naredbu: Pozovite ga! Upravo kod ovog posljednjeg Isusov čuda udjela imaju njegovi učenici. Oni su Crkva koja i danas ima ulogu dovoditi ljude k Isusu. Oni upravljaju svoje riječi prosjaku sokoleći ga: „ustani, zove te“. To su riječi puni nade, koje podižu čovjeka na novo dostojanstvo.
Od velike su važnosti riječi: „On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu“ One su odgovor i znak da su Isusove riječi našle dobro tlo u srcu prosjaka Bartimeja, odgovor na uslišanu molitvu. Kad je čuo da ga Isus zove on je bacio sa sebe ogrtač. Plašt ili ogrtač ima veliko i važno značenje u Bibliji. On nije samo dio odjeće nego se on povezuje sa samim identitetom, osobnošću koja ga nosi. Poznati su biblijski tekstovi koji se na različite načine povezuju sa plaštem i često se puta uspoređuje s pravednošću i korektnim životom u vjeri. (Ilija – Elizej; Job – njegov pravedan život je kao plašt koji ga je pokrivao; Izr 30, 4 – Moć je Božja takva koja vode na zemlji ovija svojim plaštem; Ps 104,2, „Gospodin je svjetlošću ogrnut kao plaštem“; Otk 19, 13: Ivan vidi čovjeka – Riječ Božju koji je ovijen plaštem). Plašt je neophodan dio odjeće, osobito u pustinjskim predjelima, gdje su noći vrlo hladne ali i danju služi kao zaklon od sunca. Kod židova, ali na Istoku općenito, svaki čovjek, bio bogat ili siromah, posjeduje plašt od kojega se nikako nije odvajao. U mnogim narodima je on sastavni dio čovjeka. On čovjeku označava sve! Tako je i plašt pokrivao tijelo i život slijepa prosjaka Bartimeja ali mu je bio i zaštita da koliko toliko zaštiti sebe od pogleda, prezira, dobacivanja, srama ili tjeskobe. Na Isusov poziv od baca takav ogrtač! Na tom putu mu takav plašt postaje prepreka. On se diže, skoči i dođe do Isusa. Ove tri radnje koje čini slijepi prosjak : bacanje ogrtača, skakanje, i prilaženje Isusu obuhvaća cjelokupni naš život i odgovor na Božje prilaženje nama po utjelovljenju. Osloboditi se svega što nas otežava na putu – mogu to biti i pozitivne ljudske stvarnosti kojima smo vezali sebe i ne možemo u slobodi disati i koje nas čine tromima i nepokretnima. Skočiti znači biti spreman, catch the moment, u duhovnom smislu se taj trenutak označava kao kairos – milosni trenutak, za razliku od kronos – bilježenje vremena u materijalnom i fizičkom smislu. I najvažnije sve te radnje imaju jedan cilj – doći do Isusa. Doći do Isusa znači u sebi imati svijest da je On prvi došao radi nas „Još dok smo mi bili u grijesima – on je za nas umro“. Doći do Isusa znači imati sigurnost da nas je On čuo, da je u masi prepoznao naš glas i vapaj i u toj nutarnjoj otvorenosti približiti se Isusu koji nas raširenih ruku oproštenja, ljubavi i blagoslova želi zagrliti. Nakon tih koraka učinjenih u povjerenju, dolazimo do Isusa sposobni stupiti u razgovor s njim. Božja je inicijativa uvijek ona koja svemu prethodi. Isus pita: Što hoćeš da ti učinim? – „Učitelju moj, da progledam“. Bartimej Isusa najprije promatra kao svoga Učitelja. On je Mudrac koji svojim znanjem raspršuje svako neznanje i zabludu koja potamnjuje život čovjeka. Isus je pravo Svjetlo koje osvjetljuje ne samo vanjski pogled nego onaj nutarnji. Samim pitanjem „Što hoćeš da ti učinim“ Isus ga je zagrlio i pokazao svoju ljubav da je tu za njega, da ga skloni sa granice puta i postavi na Put svjetla i radosti. Tek nakon ispovijesti vjere i nutarnjeg poklonstva govori svoju nakanu „da progledam“. Zbog toga Isus njemu daje pečat, potvrdu: „Idi, vjera te tvoja spasila“. Isus ga u potpunosti potvrđuje kao čovjeka, kao dionika božanskog života koji u njemu živi – vjera te tvoja spasila! Vjera je svjetlo! Po vjeri se otvaraju oči uma! Prošle nedjelje (4. korizmena – A), slušali smo u evanđelju po Ivanu, kako Isus govori farizejima: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju kji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime(sa ozdravljenim slijepcem!) pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje“. Čovjek koji je zatvoren u vlastitom pogledu, znanju, iskustvu, grijehu, on ne dopušta da ga obasja svjetlost istine. Bartimej u otvorenosti srca moli: Učitelju, da progledam! I on prima svjetlo! Isus ga šalje, idi vjera te tvoja spasila. I kaže sv. Marko: „I on odmah progleda i uputi se za njim!“. Ovo je događaj vjere i svjetla. Ovo je novost života. Bartimej ostavlja svoje mjesto, kraj puta, i kreće za Isusom, prema metropoli, prema središtu, ali s Isusom, da i on bude dionik svega što se ima dogoditi u planu spasenja.
U dinamici ovog otvaranja svjetlu istine i putu prema istinskoj slobodi može nam pomoći događaj povezan s prorokom Ilijom, prototipom proroka i nositeljem objave Božje u Starom i Novom Zavjetu. Ilijina povijest može biti pogled prema dubljem traženju slobode na osobnoj razini i prepoznavanju zdravih i slobodnijih odnosa s našim bližnjima. Isus govori Samarijanki: „ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju."( Iv 4, 24)
1Ahab ispriča Izebeli sve što je Ilija učinio i kako je mačem poubijao sve proroke. 2Tada Izebela posla Iliji glasnika s porukom: "Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodadu, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!" 3On se uplaši, ustade i ode da bi spasio život. Došao je u Beer Šebu, koja je u Judeji, i otpustio ondje svoga momka. 4A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih."5Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: "Ustani i jedi." 6On pogleda, kad gle - kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. 7Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: "Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!" 8Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. 9Ondje je ušao u neku spilju i prenoćio u njoj. I gle, eto k njemu riječi Jahvine: "Što ćeš ti ovdje, Ilija?"10On odgovori: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život." 11Glas mu reče: "Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi." Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; 12a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. 13Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: "Što ćeš ovdje, Ilija?" 14On odgovori: "Revnovao sam veoma gorljivo za Jahvu nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem poubijali tvoje proroke. Ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život." 15Jahve mu reče: "Idi, vrati se istim putem u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. 16Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.
Sv. Ilija, okrijepljen hranom koju mu je anđeo donio, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Nakon napornog hoda Ilija je stigao na Božje brdo Horeb i ušao u pećinu. Bježeći od kraljice Jizabele koja ga želi ubiti, umorio se i sklonio u pećinu, na Božjemu brdu. Kad je stigao u pećinu Bog ga pita: „Što ćeš ti ovdje Ilija?“ Bog želi s Ilijom razgovarati ali Ilija nije voljan i spreman za dijalog s Bogom, pa mu tjeskobno i razočarano kaže: „Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život“ . Dok Ilija svoja junačka djela nabraja Jahvi, čak i to da se za njega borio, u pećini se skriva. Ilija razgovara s Jahvom ali iz pećine, iz svoje zaštite i skloništa. Njegova uspješna djela su mu zaslijepila pogled jer je revnovao za Jahvu, i ostao je sam u strahu.
Ilija je bio opterećen Bogom, na teret mu je bio i Izrael, a na kraju bio je opterećen i samim sobom. Ilija nije bio spreman za dublju suradnju s Bogom. Nije znao prepoznati Jahvinu blizinu i njegovu silnu ruku koja ga je vodila. Još nije naučio pravila Božjega govora i djelovanja. Njegovo proročko djelovanje nije bilo potpuno slobodno, ono ide iz njegova „ega“. Zato mu Jahve govori: „Iziđi i stani u gori pred Jahvom, evo upravo Jahve prolazi“ . Ilija se, kao nekoć Adam, sakrio pred Bogom, ali i od ljudi bježi. Adam se radi grijeha i straha sakrio, a Ilija se krije radi straha ali i radi svojih uspjeha i trofeja. Ilija je išao vlastitom snagom i umijećem. On je revnovao za Jahvu i njegov dom, ali nije revnovao s Jahvom u njegovom domu. Zbog toga je ostao sam, ali je sam jedino u svojim očima, u svojim iskustvima. Ilija osjeća samoću, napuštenost i strah. To su znaci najdubljeg poraza. Zato ga Jahve poziva da iziđe i stane u gori pred njega, jer on prolazi, želi Iliju sresti onakvim kakvim on jest, a ne u pećini njegova straha, nesigurnosti i površnih uspjeha. Ovaj Ilijin izlazak iz pećine podsjeća na slavni izlazak Izraela iz ropstva. Svi su miljenici Božji doživljavali takav izlazak, prijelaz iz pustinje! To je prostor mističnog Božjeg djelovanja i istinskog susreta s čovjekom. Poznat je susret Mojsija i Boga koji zajedno prolaze kroz Crveno more. To je PASHA Božja i njegova naroda. To je i mistično – realno oslobađanje svih onih koji će trebati proći vlastitu pashu skidanja staroga čovjeka. To je preslika one Pashe koju će Sin Čovječji ostvariti u svome tijelu. To je pasha koja je potrebna svim ljudima da bi se nanovo rodili i ušli u slobodu istinske ljudske i božanske ljubavi. Svoju Pashu Ilija prolazi na Božjem brdu. On izlazi iz pećine a Jahve prolazi...
Tek je sada Jahve na djelu, sad On nastupa. Bog djeluje na jedinstven način ali ne kako to Ilija očekuje. Svi su predznaci Jahvina dolaska bila predigra. Bili su to znaci Ilijine pripreme radi njegovih predodžbi o Bogu, osvetniku i rušitelju koji stoji samo uz neke ljude, neku grupu, ideje ili ideologije. Sva ta Božja očitovanja bila su Iliji prepreka u spoznavanju Boga onakvim kakav jest. On je u znacima tražio Jahvu, ali ih Jahve nadilazi. On je njihov tvorac. Ilija se nije htio riješiti pobjedničke pjesme vlastitog sebeljublja i samodostatnosti. Iako Ilija još uvijek nosi prepreke u svojim spoznajama o Jahvi, on je ipak i dalje tražitelj lica Njegova. Revnovao je za dom Božji, poubijao je Baalove svećenike, bježao od poganskoga svijeta. Svi ti uspjesi doveli su ga do samoće, do okrenutosti prema sebi, do pećine. Ilija je duboko razočaran, jer je mislio sam spasiti Izrael, vratiti ga Bogu ali mu nije uspjelo. Nosi li današnji čovjek, svaki od nas, u našem zanimanju, životu i djelovanju stvarnosti? Mislimo li da smo prepušteni samima sebi i da smo jedini koji ispravno radimo? Ilija se dosada borio sam! On se borio sam s poganima, ali i samim sobom! Bog se kroz čitavo to vrijeme skrivao. U hodu pred licem Božjim Ilija je trebao prepoznati i slijediti tu Božju želju i pedagogiju. Trebao je sve ostaviti, svoje pobjede, uspjehe, ljude, pa čak i slike o Bogu. Trebao je ostaviti znakove Božjega očitovanja ali i hvaljenja sebe. Trebao je ostaviti i sliku o sebi kao žrtvi. Jesmo li mi današnji kršćani spremni na takav iskorak prema istinskoj slobodi, prema iskustvu vlastite Pashu kako bismo iskusili Božje očitovanje i primili njegovu slavu? Zato Ilija čuje glas koji ga pita: „Ilija što ćeš ovdje? Trebali bismo svi skupa čuti Isusov glas prije svakog našeg liturgijskog ali i prijateljskog susretanja:"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“
U Iliji je bio prisutan strah. On je iz straha pobjegao na brdo Horeb. Na kraju, Ilija razotkriva u potpunosti sebe, očituje svoj strah za život: „ostadoh sam, a oni traže da i meni oduzmu život“ . Bio je opterećen i uvjetovan svojim nastojanjima, svojim željama, pa i svetim željama. Njegova proročka služba je bila zatomljena tjeskobom, depresijom, nemirom, vlastitim željama i planovima te samoćom. Bog je ispred sebe pustio prirodne pojave: silan vihor, koji je drobio brda i lomio hridi, potres i oganj , Vjerojatno je Ilija u tom stanju htio takvo očitovanje Božje koje bi opravdalo njegov strah i njegovu revnost. Ali događa se sasvim drugačije: „šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu“ . Na brdu Horebu, nakon što je Ilija ostao sam, mogao je čuti šapat laganog i blagog lahora. U tom je susretu na Horebu Ilija naučio Božju pedagogiju, naučio je slušati Božji govor. Kroz slušanje tihog Božjeg govora, naučio je sebe zakloniti. To je novost u Ilijinom svijetu. Ovo je točka susreta Boga i čovjeka. Samoća i spoznaja sebe jesu životni ambijent u kojemu se Bog objavljuje. I ovdje se pojavljuje plašt, pred Božjom objavom pravednosti, ljubavi i dobrote, Ilija pokriva lice svojim plaštem jer mu se nutrina razotkrila. Bog je Misterium! Samoća je most preko kojeg Bog prilazi čovjeku kako bi ga učinio dionikom njegove prisutnosti i miline. Bog se objavljuje u šapatu blagog lahora a Ilija odgovara svojim izlaženjem iz pećine, svoga „ega“, straha i skrivanja. Dok se Bog objavljuje u svojoj tajanstvenosti blagim lahorom čovjek se skriva od njegova Lica, pokriva se plaštem. Dok se Bog objavljuje, čovjek se skriva. Šutnja i molitva su prostori duha u kojima se događa dinamika između Boga koji se objavljuje i čovjeka koji mu se klanja. Dok se jedan otkriva, drugi se skriva. Kad se čini da se pronađu, onaj drugi se već sakrio. Kad se čovjeku čini da se pronašao, on se zapravo izgubio. On se tada Bogu sakrio, a i sebi i drugima.
Čovjek se pronalazi kad mu se Bog objavljuje, kad mu govori. Čovjek upoznaje sebe i svoje djelovanje kad posluša Božji glas. Tada nastaje razgovor, dijalog između Boga i čovjeka. To je dijalog u slobodi, mistično događanje susreta Boga i čovjeka. U takvo događanje pozvan je svaki čovjek . Svi mi!
Brdo Horeb i pećina jesu za Iliju mjesto sazrijevanja i susreta s Bogom. On plaštem prekriva svoje lice jer ne može gledati lice Božje. On ga čuje, sluša, po tihom šapatu laganog lahora. Ovaj dijalog između Boga i čovjeka jest njihovo prožimanje u zajedništvu.
Jedino u snazi Duha Svetoga naše okupljanje, naša djelovanja postaju baštinom jer se događa u slobodi i istini, događa se u ime Kristovo jer po njemu učimo poštivati pravila međusobne otvorenosti. Isus Učitelj čini da čovjek uživa u blagodatima dinamične Božje prisutnosti. Zbog toga se naše djelovanje treba temeljiti na Kristovoj prisutnosti i poslanju tako da „ontološko jedinstvo s Kristom bude živo u svijesti i u djelovanju: sve ono što činim, činim u zajedništvu s njim i upravo to čineći, ja sam u Njemu“( J. RATZINGER, La comunione nella Chiesa, San Paolo, Milano 2004. Str. 181).
Samo se u ovom smjeru može govoriti o pravoj slobodi i kreativnosti istinske ljubavi koja omogućuje stvarnje mentaliteta poštovanje i međusobne tolerancije.
To neprestano izlaženje iz „svojih pećina“ jest promatranje slave lica Kristova koje nas vodi prema drugima. Stoga svakodnevno nastojanje u svjetlu Božje riječi nije samo puko zalaganje oko međusobnom poštovanja nego i put prema prihvaćanju slave koju je Otac dao Isusu a on ju daje onima koji su spremni zakoračiti u beskraj slobode nakon proživljene Pashe vlastitoga sebeljublja, straha i nepovjerenja.(R.P.)
Post je objavljen 12.04.2011. u 10:44 sati.