Dokle sežu granice ljudskog strpljenja i tolerancije? Niti sam od onih majki koje otkidaju glavu svakome tko i samo poprijeko pogleda njihovo zlato. Nastojim svog sina naučiti da svoje nesporazume s vršnjacima rješava sam i ne hvatam se odmah telefona ako mu netko nanese nepravdu (njima su uglavnom uvijek sve drugi krivi kada im je jedanaest ljeta). Živimo na selu, koje je prilično veliko ali razbacano, poput Rima, na sedam brežuljaka. Doselili smo iz Zagreba, prije otprilike sedam godina. Nema nekog razloga da bi se osjećali neprihvaćeno, jednostavno živimo svoj život, katkad pomognemo bližnjem u nevolji i to je sve. Život nam je smireniji nego u gradu, čime smo zadovoljni....govorim u ime nas, odraslih.....
Čini mi se ponekad da bi moj sin bio ipak u gradu sretniji.....Njegov se život zakomplicirao kad je krenuo u školu. Dotad najbolji prijatelj i najbliži susjed, zovimo ga Domagoj, posve se drugačije počeo ponašati prema njemu. Trebalo bi mi prilično vremena da nabrojim kakve sve psine i nepodopštine je doživio od njega u ovih pet godina. Pošto su vršnjaci, u istom su razredu i moj se Junior mnogo puta vraćao nesretan kući, jer je Domagoj rekao za njega ovo, pa mu je napravio ono,.....U međuvremenu, Domagoju je umrla majka. Velika tragedija i strašan gubitak za njega i nešto stariju mu sestru. Snježana je bila prva osoba s kojom sam se zbližila u selu i jedina s kojom sam se našla na istome valu.
Ja i moja obitelj njezin smo odlazak doživjeli kao tragediju i žalovali smo za njom ne želeći se nametati ožalošćenoj obitelji.
Ovaj tragični događaj spominjem kako bih ilustrirala razloge zbog kojih smo, mi kao roditelji, bili posebno obzirni i nastojali Domagojevo ponašanje prema našem Junioru opravdati njegovim gubitkom. Prošle su gotovo tri godine, a situacija se ne popravlja. Ono što me posebno ljuti, je osjećaj da on namjerno neke stvari radi samo da Junior pokvari ocjene. Eto, na primjer, već nekoliko puta nije mu rekao sve što imaju za zadaću, kad bi on bio bolestan (ove zime u barem tri navrata),....danas sam saznala da je izbrisao Juniorovo ime sa plakata iz hrvatskog jezika, koji je bio njihov zajednički projekt......
Ma ovo sad i meni zvuči kao nekakva žalopojka, tužakanje,......što ja znam.....
OK, dogovorili smo se mi da pronađe nekog drugog iz razreda kome će se moći obratiti u vezi zadaća i sl. , ali kad se radi o projektima koje nastavnici daju da obično rade u dvoje, to je malo kompliciranije, jer znaju da njih dvojica blizu stanuju i to se onda automatski podrazumijeva.... E dobro i tu sam pronašla rješenje, projekti se mogu raditi kod nas, pod mojim budnim okom. Moj sin je dječak koji se teško snalazi sa svojim vršnjacima, izrazito je pametan i od prvog razreda je odličan učenik, a njegova najveća vrlina je maksimalna iskrenost i istinoljubivost. On ne da ne zna slagati, on u sebi ima neki čudan gen, što li....Jednostavno ne može izustiti laž. Zato sam sigurna do on ništa takvoga ne bi napravio ni Domagoju, niti ikome drugome.
U čemu je poanta ove moje ispovjesti? Poanta je u tome da se puno puta osjećam bespomoćno! U tome da u nekim situacijama poželim pokucati na vrata i reći: Oprosti, imaš li ti uopće pojma koliku slobodu tvoj sin sebi uzima? Napravio je mome to, to, to i to....Sad je dosta!!!
Možemo li neko dijete nazvati proračunatim, podmuklim, zlobnim...? Smijemo li uopće? Teške su to riječi. Svjesna ljudske nesavršenosti, pitam se, po ne znam koji puta, u kakvog čovjeka može izrasti dijete kojem nitko ne postavlja okvire u kojima bi se trebalo razvijati? Kad ni toliko truda, ljubavi, pažnje, brige i učenja, uloženo u svoje najveće blago, ne može biti garancija da jednom nešto neće poći krivo...... ne dao Bog.
Post je objavljen 15.03.2011. u 17:25 sati.