Jednom davno uspoređivala sam te sa kišom...jer tekao si kroz moje tjelo preko moga lica....Jednom davno imao si ime noći...jer ne postoji tišina kada se začuje nešto tiše...Tajanstveni stranci ,poznanici u daljini ...mrtvo slovo u odaji mojih tajni...a nekada jeka u nepreglednom prostranstvu...Bio si mi...Bio si mi krv i voda ...Kruh i vino...slabost i snaga....
Anđeo osvetnik,vrag iz rukava...prolazio si cestama neznanim , jedva da sam ti i glas čula...ali bio si nezamijenjivi dio mene , moje duše...bio si...ostao si...
Više ne čujem tvoje korake u daljini...nekako su izbljedili kao i tvoja slika...Bojim se ponekad da me ne zaboraviš...želim da me pamtiš i nosiš u sebi onako kako si samo ti znao...
Ako si jednom bio kamen ...sada više nemožeš postati stijena...Ako si bio moja prošlost zar si sada samo sjena...?
I proči ću opet kroz tebe ,pored tebe...dodirnuti ću te šapatom tvoje ruke...neću pustiti niti jedan glas u tišini... ostati ću tamo gdje sam uvijek i bila...a ti me pronađi ako još uvijek poznaješ put što do mene vodi... Ti si taj koji je znao dušu da oslobodi... Rika u blizini...dolaziš li ponovno po mene ili samo prolaziš njemo kao i ove godine , sjene...puštam te ...nemogu protiv tebe da se borim...bio si i ostao jedini kojeg se i u bunilu bojim...