Ljude dijelimo u puno kategorija, ovisno o tipu podjele. Najopćenitije - na dobre i loše. Potom općenito - na uspješne, one malo manje uspješne i luzere. Zdravstveno gledano - one koji vode zdrav život, one koji su genetski materijal sklon boljeticama i boleštinama i hipohondere. Pravno gledano - tu su oni unutar i oni izvan zakona. Politički - političari i svi ostali.
Moja osobna podjela je podjela običnog, malog čovjeka ( mada sam negdje pročitala da je to kategorija ljudi bez stava, mišljenja i karaktera ), dakle osobna podjela iz mog nekarakternog kuta gledanja bila bi - obitelj, prijatelji, poznanici i.......fa-mi-li-ja.
E sad, naravna stvar da mislim pojasniti svoje gledanje po tom pitanju.
Obitelj - nju stvaramo sami, na principu pokušaja i pogrešaka. Sami samo si dakle i krivi ako što pođe krivo ( ako nas suprug/a vara, ako su djeca neodgojena, ako smo nezadovoljni.... ). U ovoj simbiozi važnu ulogu igra srce, koje nas katkad prevari, a često iznenadi.
Prijatelji - i njih sami biramo po svojim afinitetima, nekim neobjašnjivim kriterijima ili sasvim jasnom modelu koji nama odgovara. I tu se srce pita za mišljenje, a i povratne informacije su od velike važnosti.
Poznanici - treba li uopće reći da su to svi oni koji nas okružuju, čije putanje se presijecaju sa našim u svim mogućim oblicima i agregatnim stanjima. Dijelimo ih na drage i one prema kojima smo indiferentni, a nađu se i neki kojima se volimo sklanjati s puta.
Familija - eto dođe na red i kategorija koju nam Bog dade, kao iskušenje čini mi se, katkad i veće no što bi poželjeli. Na njoj testiramo sve svoje socijalne vještine i često nas stavlja na muke. Krv nije voda kažu, ali je podložna bolestima, a mnogi nam članovi familije nekad "sjednu" poput sepse ili leukemije, bili oni to po krvi ili zakonu. Truju nam život, smišljaju nevjerojatne načine da nas ponize, iskoriste, odstrane kao tumor iz našeg obiteljskog stabla. Guraju nas na marginu i stavljaju u "promet" po potrebi.
I onda se desi bolest, a možda i smrt ( što je upravo mene danas ponukalo na razmišljanje o toj temi ), kada zakopamo sve svoje ratne sjekire, zaboravimo sve uvrede i nečasne namjere, skupimo svu ljudskost koju posjedujemo i pružimo je na dlanu, kao lulu mira. Ponudimo svoje rame i podmetnemo leđa, a prošlost zaključamo u ormar na tavanu, poput golemog dlakavog čudovišta. Ne želimo da ikoga uznemirava u žalosti, ne dozvoljavamo da svoje glomazne šape položi na sjećanje na ljudsko biće koje se oprostilo sa ovim svijetom. Opraštamo i mi njemu jer smo svjesni da nije nama da sudimo. Vjerujemo da bi sve bilo drugačije da su i okolnosti bile druge ( bi li? ). Tješimo se mišlju da bi nama koji smo ostali trebala biti pouka i da ne smijemo dalje gubiti vrijeme na glupe razmirice, svađe i ratove. A u stvari, opasno postajemo svjesni vlastite smrtnosti i neizvjesnosti boravka na ovome svijetu. Kroz glavu nam se šuljaju izdajničke misli..... u kakvom nam je stanju dokumentacija? ..... nije li vrijeme da detaljnije sredimo svoje stvari?.... jesmo li spremni ako slučajno, ma znate, dođe naše vrijeme?.... što smo propustili napraviti u životu ili od njega?....
Opraštajući tako pokojniku sve što jest ili nije napravio, opraštamo i sebi, za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Istina, za nas je još rano.....ili nije?!??????
Sad nam je žao što je tako završilo. Micali smo se s puta da ne bi bilo još i gore. Okretali drugi obraz, uzvraćali istom mjerom. Kad neide, onda neide, postavili se mi naglavačke. No, to ipak nije razlog da ne odamo posljednju počast članu familije, koji možda nije skrojen po našoj mjeri, ali je možda s nekim razlogom bio upravo takav i Bog nam je kroz njega poslao poruku. Ako je nismo razumjeli tko nam je kriv.
Počivao u miru, šogore i laka ti bila ova naša, hrvatska zemja....
......možda nam nije bilo suđeno, ali ovakav kraj nismo željeli.
Post je objavljen 19.02.2011. u 09:30 sati.