Prolaze dani...ja još uvijek "čučim" u ovoj situaciji, zgrčena, ogorčena, ustrašena...kaže moj dragi, da sam u "čistilištu".
Svakim danom koji prolazi, umjesto da se udaljujem od ovog osjećaja i da mi sjećanje na ovo poniženje blijedi, u meni sve gori bunt i onaj moj "mali vrag" na desnom ramenu šapće, učini nešto, dapače urla učini nešto!!!...
Odluku sam donijela...moram razgovarati sa šefom...ali...nisam odlučila kad.
Trenutno imam i prehladu pa niti izgledam niti zvučim reprezentativno, a treba misiju odraditi na visini, tako da sam se možda podsvjesno prehladila i razbolila...očito još trebam malo vremena.
Ne bih voljela izgubiti glavu i u vatri izgovoriti nešto što bih poslije požalila, ili još gore rasplakati se tamo pred njim...
Voljela bih mu reći što mislim i osjećam o ovoj situaciji, mirno, ravnodušno, voljela bih da mu moj govor još danima zvoni u glavi i bilo da se poslije što promijeni ili ne da zna...nije Zelena glupa...ne ne treba mi njegova potvrda da znam da nisam glupa, zna Zelena to i sama i zna i on da Zelena nije glupa, ali želim da si to osvijesti kad me bude slušao...i da ako je moguće osjeti bar malo ljudskog - onoliko da posumnja u svoju odluku i ne laskam si da mu mogu izazvati žaljenje zbog učinjenog mi, ali bilo bi dobro...
Eto, tako meni prolaze dani.
Nikako da uđem u novi ritam. Ustajem rano, veliki dio dana me nema, po dolasku, hvala mom mužu, pa su kućanski poslovi zgotovljeni, iscijeđena jedva čekam da dođe vrijeme za odlazak u krevet...
Sa malenim se vidim jedva dva sata, od toga zadnji sat je cendrav, onako ni za da, ni za ne spavanje vrijeme, veći ostatak ekipe ima svoje putešestvije i obaveze, tako da ih vidim u letu, ili ove u predpubertetu i pubertetu ne volim vidjeti ni u letu, jer su lijek za osobe niskog tlaka...povisuju tlak u sekundi!... sve im glupo, sve znaju, niš im se ne da, sve što je jučer vrijedilo kao pravilo ili su čuli, danas zaborave i tako...
Idu dani...
Nikad, nikad u životu nisam bila toliko umorna i iscrpljena...nikad.
I odem ranije u krevet, ali nema koristi...ustajem ujutro umorna isto kao što sam bila uvečer kad sam išla spavati...ma, jedva-izdrživo.
Mogu se pogledati sa strane i vidim polu-živo žensko biće, blijedo, ozbiljno, tužnih očiju...ma, da... žena i majka za poželit.
Eto, tako je Zelena ovih dana...
Onaj prije tekst užasno sladak - presladak, ovaj odvratno cendrav, gorak, pun samosažaljenja...
Dragi muški i ženski šefovi, da vam je barem na trenutak osjetiti ovo što osjećam ja i puno žena-majki, na mom mjestu, koje ste nepravedno kaznili po povratku s porodiljskog dopusta...ali vi vjerojatno nemate vremena surfati i naići na ovakav tekst, a i da naiđete ne zanima vas...nemate vremena dok jurite u automobilima, držeći vaše preskupe mobitele, jednom rukom tipkajući po svom laptopu, dok držite cijelu državnu ekonomiju na svojim plećima, pomisliti, čiji je to auto i sve ostalo...naše, dragi šefovi...mi, majke-žene,obični ljudi smo vam to omogućili...ali ... ni med cvetjem ni pravice, tako da....da, ovo je jedan odvratno gorak post...
Post je objavljen 02.02.2011. u 08:05 sati.