Marketing
Sicali smo se u Bistrici (Uskoplje), u izbjeglištvu...
O sicanju, odnosno tetoviranju u Uskoplju već smo pisali na ovom blogu (vidi abecedarij, S kao sicanje). Tom prilikom, ne bez ponosa, istaknuli smo riječi Ćire Truhelke o tome da je na najljepše istetovirane motive naišao upravo u Skopaljskoj dolini. Kuprešanka Tea Turalija je na tetoviranicovjek.bloger.hr napisala post o Ivi Jaman i njenim križićima. Zanimljivo!
Iva Jaman, rođena Mašić 17.06. 1934 u selu Blagaj, općina Kupres, Bosna i Hercegovina
Ivu su sicale kupreške žene dok su bile u izbjeglištvu u Uskoplju nakon 2. Svj. Rata. Iva se slabije sjeća procesa sicanja, ali zna da se upotrebljavala tinta i plavi papir koji bi dolazio s duhanom, koji bi se bocao te stavio na sicano mjesto kako bi tetovaža poprimila plavu boju. Iva ima istetoviran mali križ na desnoj ruci. Osim križa sicalo se ime i prezime kako bi se zauvijek zabilježio identitet, što je vjerojatno ostalo iz vremena kada su Turci otimali katoličku djecu :
„Išli smo u školu tada, bilo je to 1947.godine. Sicali se dok smo bili u Bistrici (Uskoplje) u izbjeglištvu. Radile su to naše žene. Bilo nas dice pa govorili : De meni, De meni! Svi mi tili da nešto nasicamo. Moja sestra Nediljka ime sicala i ja. S tintom se sicalo i nabockat plavi papir i zamota se oko 2-3 dana.“
Sve su žene u Ivinoj obitelji imale sicane križeve. Osim sicanja križeva na rukama i prsima, sicalo se i na čelu:
„Imale su i moja baba i mater. Mi smo to samo malo, a one pune ruke križeva. Zela Jukić imala i na čelu križ. Imale su i na prsima u našem selu. Malo ko da to nije imo. Ja nisam muško nijedno vidila, a žene jesu sve starije, a mlađe više nisu.“
Iako su mnogi krili svoje križeve zbog straha od komunista, Iva kaže da nikad zbog križa nije imala problema :
„Ja to nisam nikad krila.“
Tekst i slike: Tea Turalija
Ivu su sicale kupreške žene dok su bile u izbjeglištvu u Uskoplju nakon 2. Svj. Rata. Iva se slabije sjeća procesa sicanja, ali zna da se upotrebljavala tinta i plavi papir koji bi dolazio s duhanom, koji bi se bocao te stavio na sicano mjesto kako bi tetovaža poprimila plavu boju. Iva ima istetoviran mali križ na desnoj ruci. Osim križa sicalo se ime i prezime kako bi se zauvijek zabilježio identitet, što je vjerojatno ostalo iz vremena kada su Turci otimali katoličku djecu :
„Išli smo u školu tada, bilo je to 1947.godine. Sicali se dok smo bili u Bistrici (Uskoplje) u izbjeglištvu. Radile su to naše žene. Bilo nas dice pa govorili : De meni, De meni! Svi mi tili da nešto nasicamo. Moja sestra Nediljka ime sicala i ja. S tintom se sicalo i nabockat plavi papir i zamota se oko 2-3 dana.“
Sve su žene u Ivinoj obitelji imale sicane križeve. Osim sicanja križeva na rukama i prsima, sicalo se i na čelu:
„Imale su i moja baba i mater. Mi smo to samo malo, a one pune ruke križeva. Zela Jukić imala i na čelu križ. Imale su i na prsima u našem selu. Malo ko da to nije imo. Ja nisam muško nijedno vidila, a žene jesu sve starije, a mlađe više nisu.“
Iako su mnogi krili svoje križeve zbog straha od komunista, Iva kaže da nikad zbog križa nije imala problema :
„Ja to nisam nikad krila.“
Tekst i slike: Tea Turalija
Post je objavljen 01.02.2011. u 18:45 sati.