Marketing
Sammyjeva dosadna avantura
Nedavno je na fejsu osvanula ideja da svatko stavi sliku svog najdražeg lika iz crtića umjesto profilne.
Pa sam stavio Mravoklopa.
Varao sam...
Početkom devedesetih, na vrlo lošem tulumu s dosadnim ljudima, Žiga, Smile i ja uzeli smo stvari u svoje ruke i prokopali policu s videokazetama vlasnice te našli par starih crtića.
Današnji Zekoslav Mrkva tad je još uvijek među nama živio kao Duško Dugouško s onim teškim srpskim preglasom na «ou», a na videu je tada krenula ona nezaboravna epizoda kad je zec maskota od boksača metroseksualca.
E pa taj valoviti plavuš kojeg u ring unose na pladnju s hranom zvao se Apolonije Treperović, a scena kad se prije borbe sučeli s mamićoidno-bobsapovskim protivnikom (kad mu se ovaj zaurla u facu, a iz Apolonijeve razigrane kosice od užasa počnu ispadati špangice)
– te se večeri premotala pedeset puta i pretvorila tulum u Tulum.
Apolonije Treperović je bilo ime tog lika, ali na srpskoj sinkronizaciji.
Na Hrvatskom se zvao Neodoljivi Neno.
Bilo je i bosanskih Dušaka Dugoušaka, ali se ne sjećam njihovog prijevoda.
Sinoć smo Rokijana i ja u sklopu akcije «Nema nijednog crtića u Cinestaru koji nam smije promaknuti» u kinu gledali «Sammyjevu veliku avanturu» u 3D.
Predivna animacija, topli likovi (iako preslični jedni drugima, ali nisu gori od onih odvratnih sovuljaga), no i klasični američki imbecilan scenarij
koji djeluje kao da ga je Nova TV rezala.
Hoće li itko snositi odgovornost što su osakatili pola filma?
Pola šnicle vam nestalo sa stola, kreteni, jedva sam se dvanaesti put rasplako kad mi je ubilo Uncasa...
Zgledalo ko da se poskliznuo...
Enivej, crtić ko crtić, sladak ali potpuno lišen duha, predugih i predosadnih scena, Kusto bi zaspal dok bi dočekal radnju, ali najveći problem nije čak bila ni naporna muzika (dok Sammy besciljno triput luta – gore i od Nižetića u Vukovima), nego je to ipak bilo ono čega sam se dotaknuo na početku priče.
Sinkronizacija.
Umjesto da nauče iz Auta ili Nema, da ne spominjem Spužva Boba, ljudi zaduženi za glasove ovom su prilikom fatalno pogriješili na dva mjesta.
Iako stvarno cijenim što Mile Kekin piše u prozi i poeziji, njegov glas kornjači Roku zvuči kao kad se Ozmec uzbudi dok prenosi vaterpolo.
Glasom Stipe Sladoljeva.
Ali ni to nije najgori dio filma.
On pripada zvijezdi hrvatskog TV neba, hrabrom, drukčijem i još uvijek zanimljivom Stephanu Macchiju koji ovdje daje život potpuno promašenom liku nekog napušenog i beskrvnog mačka.
Dugo nisam vidio bespotrebnijeg lika, mislim valjda od onog Generala u Autima...
Em je tih, em ga se uglavnom ne razumije, em nema dizanja, spuštanja, emocija...
Ama baš ničega.
Dobro, čovjek je samouk i fura se na francuštinu kao Antimon na Burkinofaštinu, ali dajte to doradite kasnije u montaži, a ne ostavljajte ovako kilavo za drugi put, prosim fino.
Čak mi je i legendarni Bobi Marotti bio premator za glas starom korniju.
Ma baš sam razočaran u Sammyja, eto, ubijte me.
Gru rules!
Inače, hrvatske sinkronizacije su mi uvijek bile najdraže, bosanske su bile jezive (ko da je jedan te isti lik davao glasove svima u crtiću – poljski sindrom), ali sam se često divio copywriterima koji su prevodili imena junaka:
At Strašnomlat – Rz Brzotrz
Pera Detlić
Popaj, Oliva, Kića, Badža
Mravoklop
Kamičko i Muharko
Lale Gator
Dajte dopunite, evo me puca nostalgija...
Dobro da Garfield nije postao Crnopoljko ili Garavi sokak, a Oddie – Dođi!
I obavezno odvedite potomčad na 3D predstave.
(Roy, Orbi & Son)
Tortilje, kokice, fanta, cvike, podložak za dupe, prolivanje umaka po sebi i svima, skakanje po kinu tijekom dosadnih scena...
I zagrljaj prije spavanja i «Tata, kad ćemo opet u kino» - neprocjenjivo.
Još kad dođe Kung Fu Panda 2, eheheh...
Post je objavljen 29.12.2010. u 09:58 sati.