Jučer pogledam kroz prozor. Susjedu pobjegao šaran iz vrećice, pao sa stola. Još živ, koprca se i bjesomučno otvara usta i škrge. Kasnije pogledam, srezan je u filete.
S druge, pak strane, nabijaju prase na ražanj. Traže rupu, režu... prase slatko, maleno, ružičaste kože, podsjeća me na ljudsko dijete. Oči mrtve, kroz usta i guzicu proguran mu ražanj.
I gdje je tu smisao? Prvenstveno smisao Božića, mira i sreće? Suosjećanja? Dobre volje? Milosti? Blagostanja?
Iako smo 'već' u 21. stoljeću i iako imamo sva moguća i nemoguća tehnološka dostignuća, još uvijek je većina na razni pračovjeka, ma kako lijepo umotali darove i izrezali i dekorirali komade mesa na svom tanjuru.
I oči i duša plaču mi za milijunima nevinih koji su ubijeni ovih blagdana kako bi se stvorio prividan osjećaj sreće i mira.
Post je objavljen 24.12.2010. u 09:07 sati.