Od te misli sam u nekoliko dan izgubio par kila i ostario par godina, nisam prodana duša i neću, nadam se, nikada ni biti, ali postalo mi je jasno kako se takvim lako postaje. Uzeti škude i staviti ih u džep u opskurnoj birtiji. Kažu da je put do pakla posut dobrim namjerama i moguće je da sve započinje s prijateljskim osmjesima na licima, a onda nekako ljudi zastrane, izgube se, prodaju se, a nakon što su prodali sebe, počnu prodavati sve oko sebe. To se dogodilo u stvarnosti zemlje u kojoj živimo. Ljudi koji su nas trebali voditi stavili su u prvi plan osobnu korist i zaogrnuli se zakonima. Po svoj prilici sve što su učinili ostat će neobjašnjeno i nekažnjno. Po zakonu ! Ali možda ljudi ne bi smjeli zaboraviti. Kad prolaze ulicom trebalo bi ih šutnuti u tur, ako ne počnu vraćati oteto takvu im starost treba poželjeti, svaki izlazak da im bude popraćen šutevima !! Da na YouTube najgledaniji video klip bude top sto šuteva hrvatskih političara. Ili 'šut specijal' posvećen odeđenom liku i djelu, možda jedan emancipirani uz ispriku B.a.b.e.-ama, "premijerka u bundi" ili "Božidara Kalmetu napucao vozač", a može jedan oporbeni, da ne budu samo vladajući na tapeti, "Milan Bandić vješto izbjegava šutanje" ili "Ingrid šutnula supruga". Strašno je to što se dogodilo oko nas, iako većina ljudi možda nije ni svjesna razmjera bezbraznog, besmislenog i obijesnog pustošenja. Najgore od svega je što se taj način razmišljanja i ponašanja prenio i na mlađe generacije i moguće je da neke nove generacije političara sve to požele ponoviti. Užas. Možda bi političke stranke trebalo ukinuti. Zamišljam parlament pun neovisnih zastupnika, nema više stranačkih direktiva i besmislenih rasprava. Nakakav mlad čovjek sa političkim ambicijama u nekakvom mjesnom uredu može biti korisniji od njih pet koji su tamo uhljebljeni po dosadašnjem modelu. Političke stranke su veliki potrošači novca iz proračuna, raznoraznih donacija, kako bi bilo sve te novce usmjeriti u razvoj poduzetništva, u školstvo. Ljudi na naslovnicama da umjesto političara budu izvoznici, svakome tko izvozi svoj proizvod iskazati posebno poštovanje. U svijet da nas predstavljaju poslati mlade okretne ljude koji su u stanju stvoriti brand. Za osnov razvoja uzeti poljoprivredu i turizam, proizvoditi izvozne kulture i plasirati ih na strana tržišta, npr. slavonska jabuka, čini vas zdravijim i mršavijim, ili lički lrumpir, " jer takvi gomolji nigdje ne rastu", a ne da se krumpir uvozi kako je to neki mamlaz napravio i vjerojatno spremio u džep tko zna što. Ima još puno kultura koje su tražene u svijetuu i koje sigurno možemo proizvesti. Možda uložiti u produkciju kakvog visokobudžetnog filma, snimiti Viteza slavonske ravni ili film o Regoču, pa turistima pokazivati Legen grad. Organizirati čarter linije i s Jadrana dovoditi turiste u unutrašnojst na gastro vikende uz šetnje zanimljivim lokalitetima. A imamo što pokazati i bez filmova i fikcije. A kada se nakupi para iz, recimo, te dvije osnovne grane privrede, uložiti možda u razvoj nekakve industrije. Ovo je jako bogata zemlja i šteta bi bilo da propadne, može preživiti i ovo vrijeme pijavica i volio bih živjeti u sretnoj zemlji. Vrlo bitna stvar je da se dogodi čovjek koji će pomiriti ljude ove zemlje, jer su još uvijek u užasnom raskoraku, dosadašnja politika mržnje prema drugoj opciji nas je dovela do ovoga gdje smo sada. Vjerujem da takav čovjek postoji, netko kome nitko nema ništa za prigovoriti i koji primjerom može život u zemlji na rubu bankrota pretvoriti u život u zemlji dembeliji. To se sigurno ne bi dogodilo preko noći, ali kroz nekoliko godina zajedničkog rada, sigurno je moguće. Pitanje je da li to želimo. Svašta sam ja tu sada opet nadrobio, ali ja nisam političar ni nekakav vizionar, nego tek bloger koji blebeće o životu inspiriran stvarnošću oko sebe. A želim svima dobro, iako mi je jasno da i sa željama i sa svakim korakom treba biti oprezan.
Post je objavljen 26.11.2010. u 03:38 sati.