Dana 22. 11. 2010. čuli smo vijest da je sjevernokorejska vojska ispalila na jedan mali južnokorejski otok 200 topovskih granata (u tom napadu poginula su dva južnokorejska vojnika i dva civila).
MVP, vlada RH i predsjednik Republike nisu imali nikakav komentar na taj događaj koji može izgledati banalan za ljude koji nisu dovoljno informirani o Dalekoistočnoj politici u vezi korejskoga poluotoka, ali službeni predstavnici Republike Hrvatske kao da su mutavi, međutim, nisu mutavi nego su se odrekli nacionalnog i u velikosrpskoj agresiji krvlju stečenog suvereniteta i bilo kakve vanjske politike ako ista nije vezana za Europsku uniju, ili za Srbiju s kojom je Hrvatska u ove dane kao na mjedenom mjesecu, sve ide kao po loju, Beograd je zadovoljan, bolje suradnike od vremena Franje Tuđmana nije imao u Josipoviću i njegovoj predsjedničkoj savjetničkoj momčadi, i Jadranki Kosor i njezinoj vladi. Pantovačk i Banski dvori postali su ispostave Dedinja, a srbijanski predsjednik Boris Tadić došao je u Zagreb kao da je došao posjetiti neku srpsku koloniju – kao da je došao na svoje, na svoj teritorij i na svoj posjed.
Memoricid u vladajućih političara u Hrvatskoj doživljava svoj vrhunac. Zaborav je glavno geslo kojim se rukovode “naši“ vladari bez mozga i morala. Memoricid treba ojačati zajedničkim povijesnim udžbenicima Srbije i Hrvatske, što je Tadićev lukavi prijedlog koji podsjeća na povijesnu bizantsku licemjernu politiku, a to je politika zabijanja noža u leđa, naime, Prvi križarski rat izbio je povodom molbe grčkog pravoslavnog Bizanta, upućena Zapadu, da kršćanska braća pomognu u borbi protiv islamskih osvajača u Maloj Aziji; kad je križarska vojska krenula u pomoć, Bizant se nagodio s muslimanima, i zabio zapadnoj vojsci nož u leđa. “Naši“ vladajući političari, bez obzira koliko su pokvareni, nemoralni i licemjerni prema vlastitom narodu, koji je sam kriv što nad njim vladaju korumpirani zločinci, nisu ni do koljena svim mastima premazanim srbijanskim političarima koji znaju kako hrvatske bedake preveslati žedne preko vode – to je pokazala druga polovica 19. i cijelo 20. stoljeće; rijetki hrvatski političari poput Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Josipa Franka i Dobroslava Parage se nisu dali nasanjkati, dok se primjerice Franjo Tuđman poskliznuo na kori od banane koju je Slobodan Milošević bacio pred njega u Karađorđevu i Tikvešu 1991. godine, a ceh toga plaćamo mi, Hrvati. Srbi bi Franji Tuđmanu inače trebali lizati pete iz zahvalnosti što je sve za njih učinio:
- Lišio ih pred svijetom odgovornosti za agresiju jer je sa Slobodanom Miloševićem podijelio odgovornost u Bosni i Hercegovini, što je najveći Miloševićev vanjsko-politički uspjeh.
- Abolirao je sve pobunjene Srbe, što je neviđeni poklon u povijesti.
- Dozvolio pobunjenim „kninskim“ Srbima da nakon Oluje nasele izdani Vukovar.
- Likvidirao hrvatsku pravašku oporbu što je omogućilo nekadašnjim pobunjenim Srbima da dođu u Hrvatskoj na vlast.
Dok je bio predsjednik izdane Hrvatske, Franjo Tuđman nije rekao ružnu riječ o Slobodanu Miloševiću, niti je Slobodan Milošević rekao ružnu riječ o Franji Tuđmanu; nema tog papira niti te izjave u kojoj bi jedan drugoga kritizirali. Rat je počeo Slobodan Milošević, Miloševićeva Srbija je ratovala u Hrvatskoj i BiH, izvršila agresiju uz pomoć JNA, i pobunjene Srbe ostavila u Oluji na cjedilu kao što je Franji Tuđmanu i obećao Slobodan Milošević u Karađorđevu 1991. godine da ga prekodrinski Srbi u RH ne zanimaju, i nakon što je Franjo Tuđman ispoštovao dogovor sa srpskim “voždom“, pobunjeni Srbi ostali su na brisanom prostoru, izloženi “olujnom“ nevremenu. Srbi su u Hrvatskoj i pobunjeni sa ciljem da se Hrvatsku drži u šahu, i da s njom Beograd podijeli odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini. Srbi iz Hrvatske koji su sudjelovali u pobuni nisu ništa naučili od Svetozara Pribićevića (na početku karijere velikosrpski agent) koji je na koncu svoje krvave političke karijere kritizirao velikosrpsku politiku Beograda, i to tako da ni ustaše nisu bolje saželi poantu beogradske čaršijske politike. (Vidi Pribićevićevo pismo Srbima, u knjizi Darka Sagraka “Nezavisna Država Hrvatska – Prijepori i mitovi“, str. 555 – 559.)
Predsjednik Josipović (SDP) i premijerka Jadranka Kosor (HDZ) vode istu politiku koju je vodio predsjednik Tuđman koji nikada nije bio protiv ulaska RH u EU, protiv ulaska RH u NATO, i protiv dobrih odnosa sa Srbijom i Slovenijom, bez obzira na zahtjeve iz Ljubljane i Beograda. Ne bi Slovenci držali hrvatski teritorij Svetu Geru pod okupacijom da to nije dogovoreno s Franjom Tuđmanom, da navedem samo jedna primjer, a mi danas se ljutimo na ovo ili ono u vezi politike nekog prema Hrvatskoj, a sve su to “naši“ amenovali, i sad očekujemo, što?
Kada se i kojim aktom, kojom politikom, kojim potpisom, kojom riječju i kojim djelom se Franjo Tuđman ikada zalagao za hrvatsku državnu nezavisnost, i za hrvatski souverainitet? Kad bih imao 7 milijuna kuna, poklonio bi ih onome tko mi dokaže da je Franjo Tuđman stvorio hrvatsku državu. Tko ne bi mogao dokazati, meni bi dao 21 milijun kuna.
Rugali su se jugo-komunisti Anti Paveliću što je bio marioneta stranih sila, što podsjeća na poslovicu da se sova rugala vlastitoj sjeni, jer aktualni vladajući ex-komunisti u Republici Hrvatskoj nisu ništa drugo nego marionete stranih sila, ali s manje digniteta i s većom zločinačkom energijom. Republika Hrvatska je najobičniji balun za šutiranje, to je zemlja bez svoga “ja“, bez identiteta, a njezino društvo kao lobotomirani idijot. U biti, Hrvati se ne možemo više ni zvati jer to više nismo, naime, Hrvati su nekoć bili ponosni ratnički narod koji se borio za slobodu, a mi slobodu gazimo opankama koje smo obukli jer smo se pretvorili u balkanske seljačine.
Hrvatska je u biti umrla u Vukovaru 1991. godine, to se danas zorno vidi i primjećuje! Ne bih više o Hrvatskoj, jer to je završena priča. Ne bih više ni o komunizmu i zločinima jer to u Hrvatskoj svakog drugog živcira i ljuti (u nekima to čak i strah izaziva), tako da je bolje da društvo RH uživa u valjanju u svome svinjcu koje je stvorilo, i da si tepa da je antifašističko i da je antifašizam jednak drugu Titu. (Naravno, svuda oko nas danas ima fašista tako da moramo biti antifašisti – logično.)
Dan 22. studeni 2010. bio je loš, jer je došlo do teškog incidenta, takoreći na demarkacijskoj liniji između komunističkog Sjevera i kapitalističkog Juga na korejskom poluotoku.
Naime, nakon velikog rata u prvoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća, kojeg su na korejskome poluotoku započeli komunisti, i koji je završio neriješeno, i s miljunima izginulih Koreanaca, nikada nije potpisan mirovni sporazum nego je samo nastao prestanak ratnog djelovanja, tako da je to područje savršeno za tako zvani casus belli odnosno za bilo koji povod, kao što je ovaj sa 200 sjevernokorejskih granata, ispaljenih na Južnu Koreju, što može biti povod novog rata, ovaj puta još žešći nego prije nešto više od pola stoljeća, jer komunistička Sjeverna Koreja ima atomsko oružje. Dakle, može doć i do 3. svjetskog rata!
Komunistička protunarodna Narodna Republika Kina, ili Carstvo sredine kako se Kina tradicionalno naziva, a koja je najveći saveznik Sjeverne Koreje, jedva čeka atomski rat protiv kapitalističkih Sjedinjenih Američkih Država odnosno protiv Sjevernoatlantskog saveza NATO (već vidim kako se hrvatski vojnici bore i ginu negdje u Koreji za interese stranih sila). Taj zaključak slijedi iz tajnog govora čelnika kineskih oružanih snaga otprije nekoliko godina kada je u Pekingu naglašeno, da je Kina spremna za rat protiv Amerikanaca, i da će u budućem termonuklearnom ratnom sukobu Kina izdržati atomski rat jer ima više stanovnika od SAD i njenih saveznika, odnosno da će Kina lakše prebroditi atomske udare, i brže se od njih oporaviti.Naravno, takav zaključak zvuči kao zaključak luđaka, ali tko kaže da to nisu luđaci, hazarderi, mangupi? Takav je bio i tako zvani Tito i njegovi zaštitnici, od Staljina do zapadnih vladara.
Možda Kinezi odnosno kineski komunisti misle da je sada došlo vrijeme da Kina postane vodeća svjetska sila, i da na tome mjestu zamijeni SAD? Za položaj Hrvata to ne bi ništa promijenilo jer Hrvati se trebaju sami promijeniti pošto svijet ne mogu mijenjati, dakle, moraju sami sebe mijenjati da bi mogli bilo što bolje očekivati u svom narodnom životu.
U biti, otkad je ubijen predsjednik Kennedy, SAD su neka sasvim druga zemlja, više nalik na neki SSSR i 3. Reich u jednom, prava pravcata policijska država koju je opisao George Orwell u svom futurističkom romanu “1984“ (kada je pisao roman, Orwell je sa policijskom državom koju je opisao mislio na komunistički SSSR, jer je bio anti-komunist, ili po mjerilu titoista iz RH bio je ekstremni desničar jer se zalagao za demokraciju i pravni poredak). Otkad se dogodio “11. rujan“, i izmišljeni izgovor za “rat protiv terorizma“, u Sjedinjenim Američkim Državama postoji po svim mjerilima totalitarni imperijalistički sustav, te ni Obama to nije uspio promijeniti, iako sam se nadao da će uspjeti zaustaviti to ludilo.
John F. Kennedy ubijen je 22. 11. 1963. godine. Dokje bio živ, spriječio je atomski rat između Zapada i Sovjetskog Saveza. Ubili su ga Amerikanci, koji isto kao i Hrvati ne mare za svoje veličine i vitezove nego ih hvata zaborav, tako da danas porez (harač) plaćaju onim mračnim snagama koje su Kennedya, i poslije i njegova brata Roberta Francisa, ubili! (Uz to su te iste snage ubile i Martina Luthera Kinga Jr., jer su te snage, pored ostalog, i rasističke.)
Može biti da u naše dane Kinezi rade ono, što Amerikanci inače rade posljednjih desetljeća – provociraju ratove diljem svijeta kako bi izrabljivali prirodne resurse različitih naroda, i podjarmljivali cijeli niz naroda, pod zadnje u Iraku gdje danas vlada takav kaos koji je opisan u Apokalipsi u Bibliji. Naravno, i vojno-industrijski kompleks profitira od svega toga.
Inače, SAD (predsjednik Roosevelt i poslije Truman) su na koncu Drugog svjetskog rata zabile nož u leđa kineskim nacionalnim snagama, i podržali kineske komuniste, i tako na taj način izbacili Kinu kao konkurenta iz igre, međutim, u međuvremenu se Kina vratila natrag u “igru“, a slično su Amerikanci i Englezi postupili u Rusiji nakon Oktobarske revolucije, koju su London i Berlin organizirali, kada su ruskim nacionalnim snagama zabili nož u leđa, i podržali Lenjinove boljševike. Govorimo, dakle, o dokazanim povijesnim činjenicama.
Sjedinjenim Američkim Državam može se dogoditi da upadnu u jamu koju su drugima kopali. I na našem području, u Hrvatskoj, su Amerikanci podržali najgore od najgorih – Titove nasljednike – bivše komuniste, zvani komunjare i udbaši.
Tek sada s teškim incidentom na korejskome poluotoku je predsjednik Barack Obama na kušnji, hoće li opravdati Nobelovu nagradu za mir koju je dobio unaprijed, ili će se pokazati marionetom onih koji su ubili predsjednika Kennedya, dakle, marioneta ratnih huškača i ratnih profitera, tako zvanih globalista ili parazita.
Možda će kroz predstojeće globalne krize, uključujući i ratove, američki narod shvatiti koliko je njihova zemlja iznutra porobljena, a možda će i hrvatski narod shvatiti, ili će i jedni i drugi proć kao kršćanski narodi u Prvom svjetskom ratu koji su iskrvalili odnosno kada je uništen cvijet kršćanskih naroda, a ratni pobjednici bili oni koje bismo danas nazvali globalnim igračima, uska elita od 4 posto stanovnika Zemlje koja drži 96 posto profita na Zemlji. To je odnos sličan kao u starom Egiptu za vrijeme totalitarizma faraona, razdoblje neslobode koje je trajalo 3,5 tisuće godina. Današnji svijet se upravo nalazi na početku takvog jednog razdoblja, ukoliko se svijest u naroda svijeta ne promijeni naviše, da nacije zbace tirane s Olympa. SAD, Velika Britanija, EU i NATO su instrumenti tirana.Tko ne vjeruje i ne djeluje, doživjet će!
Za sada toliko. CBK
Post je objavljen 25.11.2010. u 00:53 sati.