Marketing
Ribom i krumpirom kroz policijske kordone
Nemam ni vremena ni živaca napisati pošten post, tako da će ovo biti samo raspižđeno natandrkavanje. Uglavnom, danas sam bila na Carnivalu of Resistence, jednom u nizu prosvjeda protiv radikalnog smanjivanja državne potpore za obrazovanje koje provodi koalicija koja je na vlasti – dakle Torijevci i LibDemsi.
Povorka je krenula ispred SOAS-a (School of Oriental and African Studies), inače ključnog mjesta svake suvisle studentske političke akcije, i trebala je stati na Trafalgar Squareu, što se, iz nekog razloga, nije dogodilo.
Produžili smo do Whitehalla, i budući da je cijela stvar počela djelovati malko dezorganizirano, a i već smo do tada bili tri sata, što čmrljili, što vukli se po hladnoći, plus Theron je morao ocijeniti hrpu studentskih eseja, ja sam morala ić doma živčanit oko znate već čega, a Nicka je čekao dodatni posao skupljanja flaša negdje jer mu njegova plaća vanjskog suradnika na izvjesnoj likovnoj akademiji ne omogućava da od nje i živi – uglavnom, poželjeli smo se maknuti od tamo.
Što se pokazalo nemogućim. Policija je opkolila područje, i nije nam dozvolila da odemo pod bizarnom tvrdnjom da nas zbog naše sigurnosti (sic!) ne mogu pustiti jer ćemo se onda grupirati i praviti nerede po okolnim ulicama. Do tada nam je već bilo opako zima i pišalo nam se, pa samo se sklonili u obližnji pub. Pub je, naravno, bio krcat i jedina preostala mjesta bila su u restoranu na katu.
Kako bi nam bilo dopušteno da tamo sjednemo, morali smo naručiti tri glavna jela koja su koštala kao povratna karta za Zagreb - inače su takvi pubovi mamac za izgubljene turiste. U pola ručka, ulijeće par policajaca i naređuje nam da izađemo iz restorana jer ga namjeravaju zatvoriti (valjda isto zbog naše sigurnosti). Kroz prozor gledamo kako ekipa, već poprilično iznervirana jer se ne mogu nigdje maknuti, skače po policijskom kamionu i na dva mjesta raspaljuje lomače. Cijela stvar počinje ličiti na huliganske pijane ispade.
U tom trenutku neka Amerikanka koja je bila s nama u restoranu dobija histerični napad da ona ima umjetni kuk i da hoće desert i još jedno glavno jelo i da ne smije tamo van među divljake jer ako padne onda će joj se umjetni kuk koji je tek jučer presadila rasprskat i komadići će joj se zabit u oko i oslijepit će i oglušit i prestat pričat engleski. Britanski murjaci koji izgledaju sasvim simpatično i trude se biti okej (plus ne nose oružje ni štitove ko što su ovi u Varšavskoj) na ovaj se ispad žešće zaseru i skuže da će imat nacionalni incident ne puste li ovu ludaru van, pa dogovore sa narednikom da se svima nama koji smo gore u restoranu osigura specijalna policijska pratnja iz, kako reče Amerikanka, ”podivljalog područja” (koje zapravo i nije bilo tako podivljalo) i ”uličnih nemira”, jer smo mi, eto, ”paying customers”. I tako nas jedno desetak, uz specijalnu policijsku pratnju, zahvaljujući preskupom fish ‘n’ chipsu bivamo provedeni kroz kordon murjaka na ”slobodu”. Moram priznati da me zaista baca u očaj ideja da kao (histerični) kupac imaš više prava nego što ih imaš kao građanin. I da smo onog trena kad smo kupili prokletu ribu i krumpir kupili i promociju u viši razred građanstva koji više ne mora smrzavati iznutrice s ostalim ”lijenčinama” i ”neradnicima” koji imaju vremena prosvjedovati. Više se nije sumnjalo u naše časne namjere.
Tory scum, here we come - vrlo popularan slogan, koji mi ipak izaziva nelagodu
Fuck fees mi, naprotiv, ne izaziva nelagodu
Welfare not warfare
Falling fees!
Baš prikladno
Usporedba koliko UK troši na obrazovanje u odnosu na Estoniju, Meksiko i Dansku
Now I can't even afford a decent slogan
Pogled iz puba
UPDATE: Britanska se policija, u međuvremenu, pokazala prilično nasilnom. Osobno iskustvo je ipak samo osobno iskustvo, ni manje ni više.
Post je objavljen 24.11.2010. u 18:32 sati.