kraj. upravo tako. došao je i taj dan. barem se nadam. ovo stvarno više gubi svaki smisao. toliko je vremena prošlo. 11 mjeseci. toliko boli. patnje. inače ne plačem. a zbog tebe sam more prolila. dušu prodala. bez srca ostala.
hladnoću više ne osjećam. ni toplinu. ne osjećam. ništa više.
nakon današnjeg susreta mislim da je vrijeme da konačno dignem ruke. jer, prekasno je. vrlo prekasno. i uzaludno.
bila sam svijesna, već puno prije, da zbog tebe sve ostalo zanemariti, da uzaludno tražiti smisao, nadati se i vjerovati, bez cilja je. ali protiv srca nemogu! nisam mogla.
i znam. teško je bilo, teško je. teže će još biti. no zaborav mi slijedi. sjetio si se danas našeg snjega. a on nadolazi. sve će to još stvar pogoršati.
puno, već puno muka prošla sam. iako slomljena, pronaći ću snage za dalje. moram! da i nastavim ovu knjigu, još više muke bi doživjela.
ostat će uspomene savršene na tebe. ne, nikada neće izaći iz moje glave. kao ni ljubav prema tebi iz moga srca. vječno ćeš ostati zarobljen unutar mene. i zauvijek će moja duša biti rob tvoj.
ne želim te više vidjeti. ni čuti. ne želim više poruke od tebe i ne želim ti se više javljati. ostavljam sve prošlosti.
neka boli. neka reže, lomi! barem ću još više znati da sam živa. i jača budem za ona buduća vremena.
sjećat ću te se Chris, vječno. sa smješkom na usnama i suzom u oku.
11 mjeseci je nisam skidala. tvoje zlato koje je pripadalo meni. danas sam ga skinula. po prvi puta. i ne želim ga vratiti.
sada sve tvoje stvari spremam u uspomene.
i tebe spremam u uspomenu, zamotanog u ljepi ukrasni papir. najbolje da tako i ostane.
neka ti je sa srećom. a i mislim da ti treba. jer tvoja ljubav prema motorima nema granica. ali više se ne bojim. jer znam da može još više boljeti, izgubivši te, spoznajom da te više nikad ne vidim, ne čujem tvoj glas. ali ionako te ne želim više vidjeti.
zbogom.
Post je objavljen 29.10.2010. u 22:13 sati.