Pokoj vječni, daruj joj Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila joj...
Počivala u Miru! Amen!
ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.
Vesna Parun
PRIJATELJSKA ŽALOST
Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.
Vesna Parun
Preminula Vesna Parun
"Vesna Parun, do zadnjeg daha svog 88 godina dugog i uglavnom teškog života, bila je lucidna i aktivno je radila u osami bolničke sobe, uvijek pomalo ljuta i ogorčena na svijet koji ne mari za pjesnike, no i nesalomljiva te duhovita, što se ponajprije može iščitati iz jedne od njezinih posljednjih pjesama koju je posvetila nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi. Prava je to oda nogometu i najboljim svjetskim nogometašima koje je redovito pratila na portabl-televizoru kojeg su joj dopremili u sobu specijalno za tu prigodu.
Pozdrav iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010.
Tratine zelene,
blagoslovio vas Bog!
Zemaljska zatresla se kugla
Vu…Vu Đ vuvuzele
kad odjeknuo je rog.
Lipanj mjesec već je u bakru jesenjem.
Ispod Kilimandžara
razletjeli se
ždrali.
Srce je u nozi. A um je borben.
U svemiru se širi
stadion
tek propupali.
U čast Mandele, na vrata oceana
Samaras, Bazzaz, Kandanda, Toulalan.
Neustrašivi Kaka.
Robson de Souza Santos
od milja Robinjo.
Kontinenata splet i mora burna sva.
klicat će gool!
I car će stajat mirno.
Gle: uz Macbetha Sebayu
iz Durbana,
Cesar i Kirm, Kolarov sa Balkana.
Tesla bi iz energije
koju stvara nogomet
proizveo turbo-elektricitet.
Platon kimnuo bi: i eto vam
moje idealne Države!
U njoj zbog vođine bojne slave
ne padaju
nevine glave.
Hvala ti, Svijete, jer igrom si izmaštao
ovakav kakav jesi, ubog i zao,
tu zbilju
od sveg drukčiju,
u kojoj na škrt trenutak
taj zbunjeni lutak
(jedna od posljednjih pjesama Vesne Parun koja je prema njezinom izboru objavljena u Zagorskom listu)
"Bila je buntovna i oštra, žrtva osobnosti kojom si je priskrbila i puno neprijatelja. Sudbina slična onoj naše prve novinarke, Marije Jurić Zagorke… Uvijek protiv struje, nepokolebljiva u naumu da živi od onoga što najbolje radi: od pisanja. I živjela je od pisanja, ništa drugo nije željela raditi niti je išta drugo zanimalo.
Ostavila je iza sebe 'bezbroj' pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, priča te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom početku svog puta, još. 1947. godine prekrasnom zbirkom Zore i vihori."
Zahvalnost
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvjetalim grudima
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Vesna Parun
Još i još njenih pjesama
Post je objavljen 25.10.2010. u 16:55 sati.