U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
I usnama, žedan, podigoh njen šapat:
Možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
Zvono razbijeno, i srce presječeno.
Nešto iz daljine što mi se činilo
Tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
Krik prigušen beskrajnim jesenima,
Odškrinutom i vlažnom tminom lišća.
Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
Grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
I njen se bludeći miris verao po mom mjerilu,
Kao da me odjednom potražilo korijenje
Koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
I zaustavih se ranjen skitničkim mirisom.
Pablo Neruda
Post je objavljen 22.10.2010. u 14:17 sati.