Prolazi još jedan dan kao "stoljeće patnje" za mene. Svaki novi je sve gori i bojim se da se jednom ne cu uspjeti izvuci i prezivjeti ga jer je u mom srcu kao neka zmija koja ispušta gorki otrov. On se širi mojim venama, baš kao i ti i ubija me malo po malo. Otrov i bol svakog dana sve jače opija,kao morfij,jače od pića. Ali ja sam i dalje bezpomoćna. Kažu da nakon svake oluje izlazi sunce,ali ono kod mene još nije došlo. Tiha patnja preostaje mi za kraj. Često pomislim da je cjeli moj život samo promašaj,promašaj bez cilja i da bi bilo bolje ne boriti se više za išta,jer bez snage sam bezpomoćna. U glavi mi se javljaju misli različite,ali u svakoj se krije tvoj lik. Puno mašte,ljepe snove i trenutke samo jedna crna kap sumnje i gotovo. Nema više ničeg. Možda bi bilo bolje da me nema jer sve zlo ide na mene. Ja nemam sretnu zvjezdu ispod koje bih bila sretna kao drugi,ja više nemam život sretan kao nekad,samo jedna kap tvoje dobrote sve bi promjenila. Ali nema je. Zašto baš ja moram biti ta kojoj nesreća ide u korak. Bojim se,jako,da ova moja razmisljanja nisu uobicajena, da postajem luda i da se vise nikada necu vratiti u tok vremena. Bojim se da te nikad ne cu moci zaboraviti jer nikad mi ovako nije bilo. Nije ovako boljelo ... :(
Post je objavljen 17.10.2010. u 22:51 sati.