Pregled posta

KAKO SE PREVODI POEZIJA

Najteži zadatak za svakog prevodioca predstavlja prevođenje vezanog stiha. Jer dobro znamo da postoji jedna osjetljiva razlika između poezije i proze. A to je da se poezija piše malo po malo u uredne kratke redove približno jednake duljine (pa dupli prored svako malo), a proza na brzinu, u monotone ravnomjerne redove koji idu preko cijele stranice knjige, osim što je možda svaki deseti ili dvanaesti eventualno nešto kraći s desne strane. Ma dobro, obično je onaj red koji slijedi iza toga koji je kraći s desne strane malo, sasvim malo kraći s lijeve strane. Ali to jedva spašava prozu.

Ne mislim se upuštati u tanane diskusije o književnim rodovima. Uostalom, takve diskusije uvijek na kraju dovedu do pitanja čovjekove biti, a to pitanje sam već obradio u drugim esejima. Pjesma je kraći tekst koji je zvukovno vezan. To je pjesma po definiciji onih koji se nisu naučili držati usta na miru kad čitaju. Za nas normalne, bez tih tikova, vrijedi moja superiorna gore napisana definicija. (Rekli su mi da nije tautologija ako upotrijebim i »superiorna« i »gore napisana«.)

I još da dodam da je materijalna korist od njih (pjesama) malena, ili nikakva, pa se autor i ne žuri da ih objavi. Radije ih prikrpa nekom svom proznom djelu, da ima više kartica. All pazite, za mene je miješati poeziju i prozu isto što i miješati pivo i lozovaču. Efekt je snažan, ali nezdrav. A ujutro znade zaboliti glava.

Pokazat ću vam kako se prevodi poezija (kao što sam već u samom naslovu ovog eseja nagovijestio). Za prevođenje poezije treba imati suptilan osjećaj za jezik. Doslovnost je nevažna, radi se o kovanju doživljajnog čekića u drugu, a opet prvoj ekvisemantnu formu. Ukratko, Prevodilac mora postati Pjesnik.

Kao primjer uzet ćemo jednu kompleksnu pjesmu, a puno imagiformnih nivoa:

Mary had a little lamb

It’s fleece was white as snow
And everywhere that Mary went
The lamb was sure to go

(Nursery Rhyme)

U prvom stihu ne vidimo nekakvih većih problema. Zadovoljit će jednostavan, čist, vjeran prijevod: »Mary je imala malo janjetine«. Međutim, već i tu možemo ići dalje, u kreativizaciju prevodilačkog posla. »Mary-Jane«, u američkom slengu znači marihuana, a na istom slengu marihuana znače i riječi »grass« (trava) i »pot« (lonac). Možda je Rhyme računao na tu tananu asocijaciju na lonac, koju riječ »Mary« budi kod američkog čitaoca. Ako i to želimo ukomponirati u naš prijevod, prevodimo prvi stih ovako: »Mary je imala malo kuhane ovčetine«.

Ako drugi stih prevedemo kao »Bijele kao snijeg bjehu njene buhe«, napravili smo ozbiljan propust. Nismo uočili da je pjesnik namjerno upotrijebio krivi oblik glagola »to be« (stavio je »was« umjesto »were«). Tako je njegov jezik postao grublji, narodskiji. Predlažem, kao moguću soluciju, »Picajzli su joj bili bledi kaj krpa«.

Treći bi stih u doslovnom prijevodu glasio: »Svugdje je išla ta Mary«, ali naš jezik u toj rečenici ne odražava duboki prijekor koji buntovni Rhyme upućuje Mary, ženama općenito, a možda i – kršćanstvu (Mary – Marija!). Budući da duboko suosjećam s Nurseryjem (kojeg i osobno poznam), taj stih odlučno prevodim s »Mary se kurvala«.

U zadnjem stihu imamo najočitiji primjer Rhymeova umjetničkog genija, jer tu završnim stihom postiže jednu upečatljivu viziju kojom zaokružuje i osmišljava cijelu pjesmu: »Zato nije ni čudo što je ovca crkla«. (Upotrijebio sam »crkla« umjesto »umrla« da bih zadovoljio zahtjeve forme, tj. da ostvarim rimu između četvrtog i drugog stiha.)

O (NEKIM)
LEKTORIMA I KOREKTORIMA,
REDAKTORIMA I DIREKTORIMA,
TRANSLATORIMA I PROTEKTORIMA

Lektor bi, čini se, bio osoba koja nešto čita – pri čemu se prešutno pretpostavlja da i zna čitati; korektor bi, slično tome, bio osoba koja nešto ispravlja – pri čemu se, i opet, prešutno pretpostavlja da zna ispravljati; redaktor bi bio osoba koja nešto uređuje, dakle, koja zna uređivati; direktor je osoba koja nečim upravlja, to jest zna upravljati; translator ili prevodilac je osoba koja nešto prenosi s jednog jezika na drugi (ili obratno) pa, valjda, poznaje oba jezika o kojima je riječ (a ne samo jedan od njih, ili čak ni jedan); a protektor je osoba koja nekoga štiti – čuva ga i bdi nad njim da mu se ne bi što dogodilo (primjerice, da mu ne bi tko prigovorio ili ga čak pozvao na odgovornost ako nešto zakrmači, prevari, ukrade ili slično).

»Iznimka potvrđuje pravilo« – kaže izreka: što više iznimaka, to je pravilo bolje potvrđeno. Pa kad je tako, gore navedene definicije u nas vrijede u silnoj mjeri jer iznimaka ima napretek – na svakom koraku.

***
Ima lektora (i lektoricâ – da se u jeku novog feminističkog vala ne preskoči ženski rod) koji znaju mnogo bolje što je autor nekom rečenicom želio reći nego on sam. Nije im ni na kraj pameti da bi.ga upitali je li njihova intervencija u tekst u skladu s intendiranim smislom rečenice. I onda bude tiskana tvrdnja, bilo dijametralno suprotna autorovu shvaćanju, bilo šušta besmislica kojoj ni najmoćniji kompjutor ne bi mogao otkriti smisla – jer smisao uopće i ne postoji. Ili, da bi potvrdili nužnost svoje egzistencije i aktivnosti, takvi lektori, primjerice, u nekom tekstu na sedam mjesta mijenjaju »vrlo« u »veoma«, a na jedanaest mijenjaju »veoma« u »vrlo«. Ili, izmišljaju neku svoju avantgardnu terminologiju koju osim njih samih nitko živ ne razumije, ili je pak svatko razuman interpretira na način koji s njihovim nije ni u kakvoj vezi.

Meni se, recimo, dogodilo da mi je lektor (ili lektorica, tko zna) pročitavši (ili ne) prethodni tekst u kojem se opširnije govori o tome što je japanska renga poezija, u nastavku toga izlaganja »majstor renga poezije« izmijenio (ili izmijenila) u »majstor ranga poezije« (što li bi mu to značilo?); ili, da mi, pošto je pročitao (ili nije pročitao) da je ramen vrsta japanskog jela od rezanaca, »trgovac ramena« izmijeni u »trgovac remena«. Mudri lektor zna da se ne kaže »strana knjige« nego »stranica knjige«; pa kad kažem da smo jedan japanski matematičar i ja »listali strane udžbenike«, mijenja »strane« u »stranice«, iako je iz rečenice jasno da tu »strane« znači »inozemne« i premda je nastala rečenica sa »stranice udžbenike« nesuvisla i besmislena. Ili, kad u jednom razgovoru spomenem da prije prvog posjeta Japanu uopće nisam znao da postoji nešto što se zove »haiku poezija«, pa poslije pričam kako sam tamo putovao teretnim brodom, lektorica samoinicijativno dodaje da sam putem kratio vrijeme čitajući haiku pjesme – znači, ili sam lagao kad sam rekao da za nju tada još nisam znao, ili lažem kad velim da sam je čitao (ili, čak, i jedno i drugo).

Nadalje, ako je riječ o stručnoj terminologiji, jedan mi je lektor u rukopisu za matematički udžbenik uporno mijenjao »y je funkcija od x« u »y je ovisnost od x« – iako je »funkcija« u tome smislu terminus technicus koji je općenito prihvaćen i nitko ga ne osporava, a nikako nije »ovisnost« poput narkomanije, tabletomanije ili alkoholizma.

O »suptilnijim finesama« matematičkog načina izražavanja da i ne govorim! Recimo, napišem: »Ili je svaka točka niza (xn) lijevo od točke T, ili je svaka točka niza (xn) desno od točke T«. A lektor to »pojednostavi« u: »Svaka točka niza (xn) je lijevo ili desno od točke T«. Kako da mu objasnim da po njegovom neke točke mogu biti lijevo a neke desno, dok su po mojem ili sve lijevo ili sve desno?

***
Onda, nešto o mojim iskustvima s urednicima i direktorima.

Jednom sam, skupivši i proširivši niz članaka što sam ih tijekom više od dvadeset godina objavljivao u nekim dječjim časopisima – Radosti, Modroj lasti, Pčelici, Maslačku – pripravio rukopis za slikovnicu Japan za djecu s obiljem ilustracija.

Pokušao sam to ponuditi, redom, osmorici zagrebačkih izdavača. Kod svakoga od njih rukopis je, u prosjeku, stajao oko pola godine, a onda sam ga donio natrag s, približno, ovakvim napomenama:
A: »Tekst je vrlo dobar, ali s obzirom na teškoće s financiranjem...« itd.
B: »Ipak, morate i sami priznati da to nije nikakva knjiga.«
C: »To bi bilo preskupo.«
D: »Možda jednom pokrenemo seriju edicija u koju bi se ovo moglo uklopiti.«
E: »Počekajte do našeg idućeg dugoročnog plana, možda bi onda moglo doći u obzir.«
F: »Nije imalo smisla da ste nam to ponudili.«

I tome slično. Ukupno je tako prošlo 8 puta 6 mjeseci = 4 godine.

Budući da sam, istini za volju, i unaprijed pretpostavljao da određeni redaktor, odnosno direktor kojem sam ponudio rukopis ne samo da ga neće (pro)čitati nego ga neće ni (pre)listati, okrenuo sam, hotimice, njegovu sedmu stranicu naopako, glavačke. Smatrao sam, tko ga do sedme stranice bar prelista, valjda će okrenuti tu stranicu onako kako bi trebala stajati. Od osmorice to je učinio samo jedan. Ostali su neki od gornjih odgovora A do F smislili a da rukopis nisu ni pogledali.

Nešto nakon te četiri izgubljene godine posjetila me je suradnica časopisa Kulture Istoka i na kraju intervjua postavila mi ovo pitanje:

– Na čemu sada radite?

Rekao sam da već više od četiri godine bezuspješno tražim izdavača za slikovnicu Japan za djecu. Ona je ponijela taj rukopis, pokazala ga svojem izdavaču. »Dečjim novinama« u Gornjem Milanovcu – i slikovnica je uskoro izišla iz tiska, uz dotaciju Japanske fundacije (koja potpomaže takva izdanja) u iznosu od 16 000 dolara.

E, tad sam to pokazivao onoj osmorici zagrebačkih izdavača. Svi su bili ogorčeni što to nisam njima ponudio. Onda sam ih pokušao podsjetiti da im to jesam ponudio i da su oni rukopis držali u ladici pola godine, a onda ga odbili uz odgovarajuće obrazloženje između A i F. Pogotovo su se, čini mi se, zgražali sto nisu oni dobili onu subvenciju od 16 000 dolara jer nisu htjeli tiskati slikovnicu.

Ili, kad mi je na jedvite jade prihvaćena za tisak jedna zbirka poezije (koja je u rukopisu bila i nagrađena), ali jedino zahvaljujući tome što se za to – na čemu ću mu uvijek ostati zahvalan – zdušno zalagao tada vrlo utjecajni B. B, urednik te edicije nikako se nije dao nagovoriti da knjižicu tiska u više od 500 primjeraka.

– To nam onda stoji u magazinu tri godine, pa zatim sve moramo baciti u stari papir.

Kad je knjižica izišla, onih je 500 primjeraka rasprodano za desetak dana. Kad je redaktor htio poslati nekoliko komada ljudima koji novoizišle knjige prikazuju u novinama, časopisima i na radiju, nije više bilo nijedne knjižice pa tako nije mogla biti ni prikazana. Upitao sam redaktora sjeća li se kako sam ga molio da naklada bude malo veća.

– Da, ali tko bi to mogao pretpostaviti?! To je prvi slučaj da je neki svezak ove serije uopće rasprodan.
– A ima li onda izgleda da se jednom tiska drugo izdanje?
– To ne dolazi u obzir; ne bi bilo komercijalno.

Eto, tako to ide s redaktorima i direktorima. Dakako, ne uvijek. Ima vrlo korektnih, pa i više od toga. Ali oni samo potvrđuju pravilo da postoje iznimke.

Postoji, doduše, još jedan put da se uspije u objavljivanju knjiga, makar i loših, koje nitko i nikad neće čitati a kamoli kupiti. Ali, taj put, među ostalim, traži da s redaktorom i/ili direktorom odlazite piti u istu krčmu, ili da se u nekom drugom smislu identificirate s njegovim klanom. Ako to ne želite, preostaje vam jedino da čekate kad ćete se namjeriti na iznimnog redaktora ili direktora.

***
Govoreći o translatorima, to jest prevodiocima (kao zbirnom imenu i za muške i za ženske osobe koje se bave takvim poslom), treba, kao prvo, napomenuti da iz tiskanog podatka s imenom i prezimenom prevodioca još nipošto ne proizlazi da je upravo ta osoba zaista prevela tekst o kojemu je riječ. Jer, ima prevodilaca koji su »stekli ime« kao vrsni stručnjaci u svom pozivu pa ne strignu na vrijeme prevesti sve tekstove koje dobiju – i onda, bilo iz uljudnosti bilo kako im ne bi propao potencijalni honorar, daju tekst nekom drugom da ga »u fušu« prevede u njihovo ime i pod njihovim imenom. A vrsni prevodilac, dakako, nema vremena da provjeri »prijevod« pa on ide u tisak kao nedonošče, deformiran, invalidan, sramotan, besmislen, glup... A postoje i druge mogućnosti.

Izišlo je u nas, primjerice, divot-izdanje zaista lijepe foto-monografije – lijepe po fotografijama i izvornom popratnom tekstu na našem jeziku. Dapače, čak je i prijevod na engleski ne samo korektan nego i literarno lijep. Međutim, na nesreću, izdanje je trojezično, pa postoji i »prijevod« na njemački – a to je jao i pomagaj! Počevši od naslova velikim slovima Wunder der Licht, taj prijevod buja najvećom raskoši grešaka u vokabularu, gramatici, pravopisu, sintaksi i svemu ostalom. Recimo, preterit od »kommen« tu je »kamm«, sa dva »m« (kao »majmun«), a da se ne bi pomislilo da je to slagarska ili korektorska pogreška, ona se ponavlja više puta. Rečenice koje su prevodiocu, možda, stvarale teškoće u nastojanjima oko kongenijalnog prijevoda – jednostavno su izostavljene! Za čitaoca koji pojma nema o njemačkom taj tekst, naravno, nije posebno toksičan – ali ako netko o njemačkom ima neko osnovno znanje, može mu čitanje toga teksta poslužiti jedino kao purgativ ili kao sredstvo alternativne medicine za periodičko povraćanje (korisno, primjerice, kod trovanja ludim gljivama).

Ili, izišla je u nas, u prijevodu, i knjiga The Turning Point, (»Prekretnica«), pod naslovom Vrijeme preokreta. I ona sadrži – blago rečeno – nepregledno obilje pogrešaka raznih boja, nijansi, tekstura, oblika, okusa i mirisa. Ananda Coomaraswamy, Indijac koji je bio kustos bostonskog Muzeja lijepih umjetnosti proglašen je »indijskom znanstvenicom«. (Možda stoga što vlastita imena koja završavaju na »a« moraju biti ženskoga roda, kao, recimo Andrija ili Jurica). Jedan američki autor, Hazel Henderson, tretira se kao oštriga: više puta mijenja spol – sad je žensko, pa onda muško, pa opet žensko... Gdje prevoditeljica ne zna kako bi prevela neku englesku riječ, izmišlja »našu« koja ne postoji i koja je besmislena, npr. »faceta« za engleski »facet«. Light waves, valovi svjetlosti, postaju »svijetli valovi«. »Sustavno«, što je sinonim sa »sistematski«, brka se sa »sistemski«. Tamo gdje se u izvorniku govori o uštedi električne energije, u »prijevodu« je to uskladištenje (!) električne energije (ne jednom; nekoliko puta), kao da je riječ o vrećama krumpira. Tamo gdje u izvorniku experience (valjda) znači doživljaj, »prevodi« se to gotovo beziznimno, mnogo puta, kao iskustvo. (Kad se s homonimima postupa na takav način, dolazi do poznatog prijevoda »Zora puca, bit će dana« sa Zora Mädel wird gegeben.)

Dogodilo mi se, također, da mi je »vrsni« poznavatelj engleskog jezika (»koji je tamo išao i u školu«?!) sa silnom upornošću pravokutnik htio prevesti sa square, što znači kvadrat (a čak i za nematematičara to ipak nije isto), nadalje dugovječnost s immortality, što znači besmrtnost (iako nema govora da bi tri moje tetke, koje su živjele respektivno 87, 91 i 95 godina bile besmrtne) itd, još pedesetak sličnih nesklapnosti!

I, pri kraju diskusije o translatorima, nešto o tekstu koji mi je prije nekoliko godina (1987) bio naručen za naš ugledni časopis Most/The Bridge koji bi na stranim jezicima trebao obavještavati inozemstvo o našem stvaranju na polju pjesništva i književnosti. To mi je iskustvo i bilo ona kap koja je prelila vrč i pobuda da napišem ovaj člančić.

Elem, rekoše mi da napišem tekst na četiri kartice o izložbi Kyôto – cvijet kulture Japana, što smo je 1986. godine mogli vidjeti u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu. Predložio sam da ga izvorno napišem na engleskom kako bi se izbjegli eventualni nepotrebni nesporazumi kod prevođenja, navlastito sa specifičnom stručnom terminologijom povijesti japanske umjetnosti. To mi je odlučno odbijeno – moram napisati na našem jeziku, a Most/The Bridge ima »odlične prevodioce« koji će to prevesti na engleski.

Sluteći nesreću, tražio sam da mi se prijevod dade na uvid prije nego bude upućen u tiskaru – što mi je obećano kao sigurno, i svakako, i dapače. Naravno, nisam ga dobio na uvid i tek sam mnogo kasnije na jedvite jade dobio na uvid otisak ne znam koje po redu korekture. Taj je »prijevod« bio grozan i prema najliberalnijim standardima; kad bih rekao da bi ga se i vrane preplašile, to bi još uvijek bio drastičan eufemizam. Ispravio sam u toj korekturi ono najgore od najgoreg, jer – rekoše – »to se sad više ne može u cjelini mijenjati«. Među tim najgorim apsurdima bili su, primjerice, ovi: »filozofija zen-budizma« prevedeno je s »women’s philosophy«, »ženska filozofija« i tako je ispalo da je ženska filozofija – a ne zen-budizam – snažno djelovala na keramičke šalice za japanski čajni obred iz 17. stoljeća što smo ih vidjeli na toj izložbi. Kako je došlo do toga?

Dakako, prevodilac – ili prevoditeljica – jamačno je »zaključio« da sam zabunom, iz »šlamperaja«, otipkao »zen« umjesto »žena«. Razumije se, ne mora svaki prevodilac biti duboko upućen u zen, ali da za tu riječ nikad u životu nije čuo – ipak je malo čudno, blago rečeno!

Ili, činjenica da su neki od izloženih japanskih oklopa odavali utjecaj evropskih srednjovjekovnih oklopa s kojima su Japance upoznali Portugalci koji su u 16. stoljeću dospjeli u Japan – ta je činjenica u »prijevodu« pojednostavljena tako što su takve oklope Japanci »u 16. stoljeću upoznali u Portugalu«! Kao da je svejedno je li Kain ubio Abela ili Abel Kaina.

Sama izložba u prijevodu nije »exhibition« nego – »show« (!), kao da nije riječ o umjetničkim izlošcima već o nekoj strip-tease točki iz Moulin Rougea. Svatko tko taj prijevod pročita morao bi zaključiti da je autor toga teksta u najboljem slučaju idiot.

No, eto, ispravio sam – kako rekoh – najgore od najgoreg i primio uvjeravanja da će to sigurno biti ispravljeno. Poučen iskustvom, raspitao sam se nekoliko dana kasnije je li zaista sve ispravljeno, i primio uvjeravanje i garanciju da jest. Još uvijek pomalo skeptičan, ponovio sam isto pitanje još tri puta, jednom telefonski i dvaput osobnim posjetom uredništvu i uvijek – i to sve kategoričnije – dobivao isti odgovor i garanciju da je sve ispravljeno onako kako sam bio tražio. Konačno, kad sam primio otisnuti primjerak časopisa koji je već otišao u široki bijeli svijet, mogao sam se uvjeriti da nije ispravljeno sve, nego ništa. Izložba je ostala šou, s dubokim utjecajem ženske filozofije na keramiku, s Japancima koji su »u 16. stoljeću putovali u Portugal« itd.

Kad sam se zgrozio i pitao kako se to nakon svih onih uvjeravanja i garancija moglo dogoditi, primio sam pregršt isprika; uglavnom, navodno, nitko iz uredništva časopisa nije kriv nego je kriva neka žena iz tiskare itd, pojeo vuk magare!

Ipak, primio sam i svečano obećanje da će Most/The Bridge o tome objaviti moj ispravak, onako kako ga ja budem napisao na engleskom jeziku. E, pa što mogu, bolje i to nego ništa – što mi drugo preostaje nego da prihvatim napisati ispravak koji će mi biti objavljen bez ikakvih izmjena?

Samo, dakako, »obećanje ludom radovanje«. Nešto kasnije vratili su mi moj ispravak; od njegova objavljivanja nema ništa (a ono obećanje mogu si zataknuti za šešir, kao i sva ona ranija uvjeravanja i garancije). Umjesto mojeg ispravka, bit će (navodno) objavljen »malo ublažen« (anemični) ispravak redakcije kojim se pod »errata« sićušnim slogom navodi kako treba biti zen-budizam i Portugalci u Japanu. A da netko ne bi pomislio da je i do takve »sitne greške« došlo nedovoljnom brigom uredništva, istaknuto je kako je »teško naći dobrog prevodioca«. Usprkos onom ranijem da oni imaju »odlične prevodioce«.

Pa onda, učinilo mi se, moram ipak bar negdje i bar nešto napisati o lektorima, prevodiocima i ostalima, iako još nikad u životu iz načelnih razloga ni s kim nisam stupao u polemike.

***
Na kraju, preostali su protektori. Već iz njihove definicije u uvodnom dijelu ovoga teksta vidljivo je o kakvoj je vrsti ljudi ovdje riječ. Primjera ima i previše, pa ih je svatko tko je bar letimično pratio zbivanja u našem izdavaštvu morao uočiti bar nekoliko. Protektori su, metaforički, poput vjetra a lektori, korektori, redaktori i direktori koje oni štite jesu poput limenih pijetlova na krovu. Ako se pijetao okreće onako kako vjetar puše, ništa mu se neće dogoditi, bez obzira na to koliko puta promijenio smjer. Ali, ako mu ležaj nije dobro podmazan, pa pomalo rđa i usprotivljuje se prilagođavanju momentalnom smjeru vjetra, vjetar će ga slomiti a gazda će ga takvog – osim ako ima posebno izražen smisao za antikvitete – baciti na smetlište ili, u najboljem slučaju, u ropotarnicu.

Post scriptum. Žao mi je ako se ovim tekstom možda bude našao pogođen i netko na koga uopće nisam mislio; imena nisam spominjao jer i nadalje smatram (možda naivno) da se treba boriti u prvom redu protiv neispravnosti, a ne protiv osoba. Ako takvih nesporazuma ipak bude, moram se prisjetiti jednog starog »vica«, porijeklom, navodno, iz Austrougarske pred prvi svjetski rat:

Neki pukovnik ustanovi da mu je nevjerena kći u blagoslovljenom stanju. Pozove sve kadete na zbor u dvorište i održi im kratak govor:

– Gospodo! Ja ne sumnjam u vašu zakletvu i u vašu čast. Jedna je poštena djevojka krivnjom jednoga od vas u opasnosti da joj bude okaljano časno obiteljsko ime. Uvjeren sam da onaj između vas koji je odgovoran za nastale okolnosti zna što mu je dužnost.

Sutradan je došlo, jedan za drugim, osamnaest kadeta na raport pukovniku da ga s buketom cvijeća u ruci zamoli za ruku njegove kćeri.