Da je pisanje terapija, dokazuje i ovo pismo kojim se liječim i nastojim dokinuti ovu, ne samo prostornu udaljenost što se ispriječila između nas. Ustvari, ovo što čitaš i nije pismo već svojevrsni ˝Dnevnik za Chrisa˝ i nad njim provodim više vremena nego nad svim ostalim stvarima na kojima radim. Da nije toga, mislim da bih otkinula do kraja budući da se doslovce tresem od želje da budem s tobom. No, ovo mi je zasad jedini način da to i ostvarim, ne samo zbog škole, već i zbog tog prokletog zida koji nam je uzeo sve.
Ni ti, ni ja nismo baš obični, to je sigurno. No ja sam, Chris, vraški osamljen divljak. I neke sam stvari naumila izvesti sama. Zadnjih sam godina, mislim da sam ti to već rekla, birala dečke koji me neće omesti u takvim naumima...
A tad si se pojavio ti i moja se divlja ćud pretvorila u djetinju. Zadobila sam ranu i kroz nju me se uvijek može probosti. No svejedno mi je. Ako griješim u vezi s tobom, ako si ti samo slika koju sam stvorila, neka, iz te ću greške na kraju ipak ja izvući najveću dobit.
Post je objavljen 01.10.2010. u 22:46 sati.