svijet sličan meni





Budučnost pripada
ljudima
koji vjeruju
u ljepotu svojih
snova!





Yesterday was history,
Tomorrow is a mistery,
And today is a gift -
That's why we call it a
present...



Postoje Svjetovi Drugačiji Od Ovog.
ovo je moi svijet!!!




I have sailed to
many lands,
now I make my finale journey...



ne troši svoje vrijeme na žaljenje
ne živi za prošlost i ne brini zbog
nečeg što će se tek odvijati u budućnosti
živi za danas,
sad je vrijeme da budeš sretan



Sve je ovo pozornica,
na kojoj sam ja
glavni glumac,
i onaj mali što šapće!
Sve je ista životna priča!
od onog: pazi kako ideš
preko ceste, budi pristojan
prema starijima, do onog:
sam si odgovoran za to kakvu ćeš
budućnost imati!
ljudi ulaze,ljudi izlaze...
i ne zaboravi: čuda postoje!!!


((written by my Tika))



"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da
ne prodje cijelim putem, ili - da ni
ne krene."

-Buda-



-svi smo mi LukA Ritz-


~This is my world, This is who I am
And I´m not gonna give up myself
To make your life better!~




Koliko god život od tebe
traži ozbiljnost,
svatko treba prijatelja
s kojim se može glupirat. =)



If they could love
like you and me,
imagine
what the world could be.


Gađaj na mjesec.
Ako i promašiš, bit' češ
među zvijezdama!




I ja sam još jedno djete
koje nezna
kako izgleda današnji svijet...



Odjekivat će pjesma,
za suze,za plać.
Poslušaj je vjetre,
poslušaj je vodo,
Sunce što griješ danju
i Mjesec,nado noćna.
Poslušaj je svijete okrutni,
oronuli,suhi...
Poslušaj ju,prijatelju stari
i zaboravljivi.
Jer zaboravit ćete me.
Poslušajte ju!!!
Neću reći da sam sretan,
da skačem,neću.
Vrijeme je da vičem,
da urličem svom snagom svojom,
svime što mi je ostalo.
Posljednji poklik,
strašan poput same samoće.
I onda kraj,gorak,išćekivan.
Odlazim prijatelji,
odlazim sestro,brate moj.

I zaboravit ćete me,
zaboravit ćete me,prijatelji.
Moj jedini strah je neizbježan.






Zaboravi na juče´
hajde,pogledai u sutra...
videt češ da želiš,
videt češ da možeš!













credits
murderscene
xxxx
26. veljače 2010.
petak, 01.10.2010.
Da je pisanje terapija, dokazuje i ovo pismo kojim se liječim i nastojim dokinuti ovu, ne samo prostornu udaljenost što se ispriječila između nas. Ustvari, ovo što čitaš i nije pismo već svojevrsni ˝Dnevnik za Chrisa˝ i nad njim provodim više vremena nego nad svim ostalim stvarima na kojima radim. Da nije toga, mislim da bih otkinula do kraja budući da se doslovce tresem od želje da budem s tobom. No, ovo mi je zasad jedini način da to i ostvarim, ne samo zbog škole, već i zbog tog prokletog zida koji nam je uzeo sve.

Ni ti, ni ja nismo baš obični, to je sigurno. No ja sam, Chris, vraški osamljen divljak. I neke sam stvari naumila izvesti sama. Zadnjih sam godina, mislim da sam ti to već rekla, birala dečke koji me neće omesti u takvim naumima...

A tad si se pojavio ti i moja se divlja ćud pretvorila u djetinju. Zadobila sam ranu i kroz nju me se uvijek može probosti. No svejedno mi je. Ako griješim u vezi s tobom, ako si ti samo slika koju sam stvorila, neka, iz te ću greške na kraju ipak ja izvući najveću dobit.

| 22:46 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |