Marketing
Reportaža sa staze: GP Italije Dan pobjede u crvenom carstvu
Ovo je jedan poseban post kako izgleda jedan GP vikend i to još Ferrarijev GP, UŽIVAJTE!
Teško se može naći staza u F1 kalendaru uz časni izuzetak Monte Carla i Spa-Francorchamps koja nosi toliku povijest i tradiciju koliko je to slučaj kod Monze. Ona geografski nije predaleko, pa je na ovogodišnjem izdanju te legendarne utrke i naša redakcija imala svoje "predstavništvo".
Događanja i ishod utrke do sad su vam već zasigurno poznati (ako nisu, kako ste uopće dospjeli ovdje?), pa ih ovdje nećemo posebno ponavljati, dok će analiza utrke biti regularno pokrivena u nadolazećem Retrovizoru. Ovdje ćemo se više usmjeriti na atmosferu i ono što TV slika i zvuk ne prenose
Za početak, malo putopisa; dok su staze koje se zadnjih godina uvrštavaju na F1 kalendar često mogu svrstati pod gradske ili specijalizirane turbo-moderne motor-centre, staza u Monzi im je apsolutna suprotnost. Smještena je na jednom kraju poveće zelene površine od nekoliko kvadratnih kilometara, a iako se to cijelo područje službeno zove parkom Monze, na području gdje se nalazi staza ono ima malo veze s parkom, u uobičajenom smislu lijepo ošišane trave i pažljivo obojenih klupica. Stazu, naime, velikim dijelom okružuje prava šuma, koja je toliko gusta da na mnogim dijelovima (osobito blizu dueta zavoja Lesmo) doslovno na pet metara od asfalta već bude neprohodna visoka vegetacija.
Kao dodatni kontrast od novih ultra-futurističkih staza, do ove staze pješaci dolaze kroz simpatične avenije pune pedantno uređenih i dekoriranih starih vila napola skrivenih iza drveća u svojim raskošnim dvorištima, što cijelom doživljaju podcrtava taj poseban "povijesni" ugođaj. Doista, na ovoj stazi povijest se osjeća na svakom koraku..
No vratimo se u 2010. Već od ranog jutra, kako u subotu tako i u nedjelju, ulazi na stazu izgledali su kao trgovina rajčica. Čitave rijeke žarko crvenih kapa tekle su prema stazi, i raspoređivale se uzduž nje: avanturisti i oni jeftinijih karata negdje u šumi uz ogradu gdje se može samo nagađati o rasporedu bolida, a oni skupljih na tribinama uz nekoliko rijetkih oštrih Monzinih zavoja, s pogledom na neki od velikih ekrana. Kombinacijom sile, diplomacije i šuljanja, autor je uspio kvalifikacije pratiti s Variante Ascari, a utrku na početku Parabolice nekakva zlatna sredina između praćenja nekog ravnog dijela gdje bolidi prolaze prebrzo da bi se uopće prepoznali, i tribina na ciljnoj ravnini za koje je pak potrebno podići nenamjenski kredit.
Nešto vrijedno zapažanja bio je sastav navijača: velika većina je, naravno, bila u Ferrarijevim bojama, a ostatak uglavnom u onima McLaren-Mercedesa. Ali ono što je pomalo začuđujuće je gotovo potpuni izostanak navijača Red Bulla i Mercedesa, unatoč popriličnom kontingentu Nijemaca i Austrijanaca u Monzi.
Ali to nimalo nije smetalo atmosferi, koja je ovdje jednostavno fantastična. Čovjek posvuda može naći velike grupe entuzijasta koji doslovno satima mogu diskutirati o najsitnijim detaljima Formule 1, od tehničkih peripetija preko vozačke psihologije do financijske politike ekipa i perspektive sporta. Dodajte tome bezbroj štandova za piće s nogu i sendviče, i imate pouzdan recept za cjelodnevnu zabavu. Ne treba posebno niti napominjati da se svaki prolazak Ferrarijevog bolida pozdravlja bukom i skakanjem, a kad se radi o vodećem u utrci kao što je ovaj put bio slučaj, dernjava gotovo da nadjačava zvuk motora.
Ceremonija proglašenja pobjednika je pak jedan od onih prizora koje je teško zamisliti u svakodnevnom životu. Nagužvani do ruba lomljenja kostiju, Tifosi pred platformom za proglašenje pjevaju i čak se penju po više metara visokim ogradama, kako bi mogli makar na trenutak izbliza vidjeti Alonsa i Massu koji su u tom trenu praktički uzdignuti u status božanstava. Pa i ako niste navijač Ferrarija, cijeli ugođaj toliko je unikatan da putovanje na utrku nećete ni najmanje požaliti.
Kako bi reportaža bila barem koliko-toliko neutralna, ipak treba reći da ima i Monza svojih mana. Naime, čak i oni najstrpljivijih živaca malo će se naći u iskušenju kad se suoče s redarima i policijom na svakom koraku, koji svakih pola minute drukčije preusmjeravaju promet u neke alternativne puteljke i ceste bez ikakvog reda, znakova ili organizacije, a društvo im pravi zbunjeni personal staze koji ne samo da ne govori ni riječ engleskog ni njemačkog, nego se time i ponosi u onim slučajevima kad se udostoji odgovoriti na pitanje, to će bez izuzetka biti na talijanskom.
Tko ima Euro viška, lako ga može potrošiti u improviziranom shopping mallu (nešto baš za šoperski osviještene Hrvate!) pored staze, gdje po bezobrazno previsokim cijenama možete kupiti majice, kape i ostale drangulije sa službenim znakovima ekipa. Istina, ako se strpite do nedjelje poslije utrke, tada ćete vjerojatno moći ugrabiti popust, pa umjesto po bezobraznim, kupiti ih samo po regularno previsokim cijenama.
Grand Prix u Monzi neće vam dati priliku vidjeti samo bolide Formule 1 (i neke drugih kategorija prije i poslije F1 utrke). Ovo je prilika vidjeti i razna cestovna čuda koja se voze i parkiraju u posebnim VIP-parkiralištima u unutrašnjosti staze. Tako se usput moglo vidjeti barem tridesetak Ferrarija raznih cijena i godišta, upola toliko Lamborghinija, Maserati MC12, pokoji Rolls-Royce i Aston Martin i toliko Porschea da nakon pedesetog prestanu biti zanimljivi.
Kakav je onda sveukupan dojam jednog posjeta GP Italije? Izvanredan. I to ne samo zbog jedinstvene atmosfere, nego i zbog spomenutog osjećaja da se nalazite na jednom od mjesta gdje je ovaj sport nastao i za koje su vezane brojne legende, događaji, spektakli praktički za svaki njen djelić. Nešto poput ljubitelja klasične glazbe koji ode u Beč.
Nema infrastrukturu kao Abu Dhabi, ni klimatsku zahtjevnost Sepanga, možda ni teške zavoje poput Suzuke ili Spa, ali nešto svoje posebno ima. A dokle je Ferrarija i Tifosija, to će i zadržati.
Source: f1-hr.com
Post je objavljen 14.09.2010. u 16:25 sati.