Jakovu Poliću
eno stablo na vjetrini povija se i leluja
eno more muklo stenje pred oltarom moćne hridi
ali galeb ne boji se ni vjetrova ni oluja
bez obzira na nož ljuti i na ranu koja bridi
do dna srca umornoga do dna duše nesmirene
jer da si se dao tmini i bez volje i bez nade
možda bi se posustalo pri odluci da se krene
u daljine po Ljepotu sve do Lorce i Granade
išao si stazom sunca; u tebi je ona sjala
suhim zlatom sna predivna na noćištu hladne jave
pa je plavet Božjeg neba iz zjena ti obasjala
opustjelu djedovinu nakon strepnje nakon strave
gdje će stablo maslinovo iz pepela opet nići
i gdje će se sretni galeb u visine opet dići
Post je objavljen 29.08.2010. u 00:39 sati.