Marketing
Tamo gdje cvrčci glasnije sviraju ča-ča-ča
(Radio drama, treći program hrvatskog radija.)
13.8. 2010., gradsko jezero, 16.30h. Tijelo udavljenika prekriveno je crnim plastičnim pokrovom. Unatoč tome, na svega par metara udaljenosti djeca se brćkaju u plićaku, ljudi bučno skaču u vodu.
Eugen (20) i Cvijeta (18) izležavaju se na suncu.
«Vidjela sam kada je ulazio u jezero.»
«Koga?»
«Mladića koji se utopio.»
«Zar?»
«Bio je kršan, samopouzdano je kročio u vodu. Čudno je to.»
«Smrt vreba na svakom koraku.»
«Život je tanji od najtanje travke.»
«Čas te ima, čas te nema.»
«Ne možeš računati sa budućnošću. To je glupo. Valja živjeti u trenutku. No kome to uspijeva?»
...
«Cvijeto, već neko vrijeme želim ti reći: jako mi se sviđaš.»
«I ti se meni sviđaš, Eugene.»
«Imaš nenadmašan dekolte, um ti je poput Rajskih vrtova. Želim te, sada i odmah! Već sljedeći tren možemo postati tek bolna uspomena naših bližnjih. A i oni će nas brzo zaboraviti. Naše lice i glas izblijedjet će poput reklama na suncu. Ništa neće ostati od nas. Bit ćemo samo još jedno ime u nizu pažljivo uklesanih imena na spomen ploči u prenatrpanom gradskom groblju koje će smrviti zub vremena. Naši strahovi, naše moralne dvojbe, sustezanja... sve će to nestati poput suza na kiši. Jebeš ga!»
«Eugene, imaš li dobar kurac?»
«Mala, ovdje čeka te devetnaest i pol centimetara. Debeo kao rođina zaseka, čvrst i težak poput čelika! Vidi!»
Ona spusti pogled i ugleda mrcinu sa buzdovankim glavićem kako znatiželjno proviruje iz kupaćih gaća.
«Ahhhh, zbilja je moćan!»
«Moćniji od Srebrnog letača!»
«Želim ga fafati.»
«Samo daj, seko!»
Cvijeta, iako vrelih, punašnih usana, na glasu je kao osrednja pušačica. No, nošena na krilima dubljih uvida, lišena okova obzirnosti, u paramparčad smrvljenih inhibicja, prepuštena instinktima čini to nenadmašno. Eugen osjeća da mu isisava leđnu moždinu, jastvo i bitak.
Slurp..slurp...
«...uh jebem ti... uh jebem ti...», ponavlja dok gubi svijest i pada u ponor.
3D televizori još uvijek su nedostižni prosječnom kupcu – no potreba je već stvorena trodimenzionalnim blockbusterima- pa građanstvo blagonaklono promatra nemoralan čin.
«Mamice, što to oni rade», pita Andrea(4).
«Igraju se», kaže Ivanka(43). «Tako su se mama i tata nekoć davno igrali.»
«Mogu li se ja tako igrati?»
«Ne. Ti si još mala.»
«Ali kada odrastem, onda ću moći?»
«Onda ćeš moći.»
«A kako se zove ta igra, majčice?»
«Lulanje lulača.»
«Lulanje lulača?»
«O, da!»
«Mogu li se sada ići igrati u pijesak?»
«Svakako. I evo ti dvadeset kuna, kupi si slatkač.»
«Hoću majčice. Hvala majčice.»
Policajac Hrvoje (33), znan kao Učitelj stvarnosti lijeno se gega stazom. Zamjećuje povredu zakona.
«KHHHM!, GOSPODO kakvo je to ponašanje?»
«Oh, oprostite gospodine, malo smo se zanijeli.»
«Da-da...», promuca Cvijeta crveneći se.
«Razgovarali smo o prolaznosti i smislu života i onda nas je kao na nekom perzijskom ćilimu ponijelo...»
«O smislu života, a?»
«Da, onaj mladić se utopio... i tako... pomisli smo kako je život krhak, kratak..»
«Kud bi došli da svi razmišljaju na taj način?»
«Znam, ali...»
«Policijski posao je rizično zanimanje, opasnost vreba na svakom ćošku. Život mi je ugrožen svake sekunde, pa ipak zbog toga ne ševim sve što stignem na javnom mjestu, zar ne?»
«Ne, ali...»
« Znate li vi da zbog ovog možete - prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira - biti kažnjeni novčano ili zatvorskom kaznom do 30 dana?»
«Mi smo studenti, nemamo love, jedva kuburimo. Da ćubimo u zatvoru nema smisla. Možemo li umjesto toga biti kažnjeni nekim društveno korisnim radom?»
«Kako se zoveš, sine?»
«Eugen.»
«A ti curo?»
«Cvijeta.»
«Dakle, Eugene i Cvijeto, vi bi htjeli biti od društvene koristi?»
«Paaaa, bolje to nego u ćuzu.»
«Dođite ovamo.»
Učitelj stvarnosti povede usplahirene, mlade prijestupnike u zaklonjen šumarak, tamo gdje cvrčci glasnije sviraju ča-ča-ča..
«Eugene, momče, jesi li ti ikad pušio kurac?»
«Ne, pokušao sam si popljugati, ali nisam dovoljno savitljiv.»
«A ti Cvijeto, dušo, da li si ga ikada primila u guzu?»
«Nisam, gospodine.»
«Okej, onda ćemo ovako: ti ćeš mi ga Eugene popušiti, a ja ću zatim Cvijeti smjestiti u kantu. Nakon toga ćemo zaboravit čitavu stvar.»
«Ali...»
«Ali...»
«Nema ali, ili to ili zatvor. Nego, sagledajmo situaciju objektivno i sa vedrije strane: prije ili kasnije Eugen će nekome popušiti, a ti ćeš ga Cvijetka primiti u guzu. To je tako. Bez toga ne ide. Ja pak o svom Johnsonu vodim računa: čist je kao policijski dosje, uredno počešljan kao hitlerjugend, savitljiv kao ljeska, zdrav kao dren! Ludo ćemo se provesti. To je na kraju krajeva Smisao života. Vrhunska zabava, nije li?»
« U pravu ste », reče Eugen značajno pogledavši Cvijetu.
«Paaa, da...»
«Neka igre počnu...»
Post je objavljen 28.08.2010. u 15:06 sati.