Vrijeme kao pucketanje
vatre u kaminu,
uzima predzadnji dah anđela
i zajedno sagorijevaju
u kutu zvjezdanog neba
za kojeg nitko ne zna.
Znakovi su znakoviti.
Glupa rečenica.
Iako u trenutku
izgubim pojam,
da je ipak sve
rečeno jezikom ptica,
savršeno razumijem
znakovite znakove.
Je li vrijeme
za promjenu mene u meni,
je li vrijeme primiti poruku
meni od mene iz mene?
Glupa rečenica,
nerazumljiva
za slijepe nevidljiva,
za gluhe nečujna,
za neosjetljive bezbojna,
a tako moćna.
Sve dublje bih zaronila
u svoje potonule svjetove
kao nekad.
Recidiv?
Opet glupa riječ.
Skratila sam priču,
a tema se produžila,
zaobišla je centar
i nastanila se u kutu oka
otkud se skidaju
iskrivljene slike
i odlaze u Svemir
po novi nemir.
Prošaptala sam svoje ime.
Glupa rečenica.
Završit ću priču za večeras
ima toga još,
a moja neprilagođenost
nestat će u jednom
pametnom trenutku.