znam za svjetlo rubin krvi u kostima ove noći
znam za pticu cvijet sprženi u groznici u plamenu
i za srnu mrtvu nadu što mi ispi do dna oči
pa se mučim pa se davim tražeć zlato u kamenu
al se vraćan osakaćen za godine u pepelu
i za divna uskrsnuća na rukama topla sunca
ne dotakoh ja sazviježđe te sam i sad na raspelu
i teške me rane peku i umorna duša bunca
izmoždeno visi stablo u nedogled sežu muke
a oblaci nakotiše čudo jedno crnih suza
o hoće li crvi ikad rastočene vratit ruke
i hoće li ključar ikad naći ključe ovih uza
čujem more vatru duha u daljini kako tutnji
od iskona ja se jao ostvarujem u zloj slutnji.
(Sonet je ovaj napisan još u
ona davna olovna vremena)
Post je objavljen 17.08.2010. u 03:14 sati.