Majčini sinovi začepite oči i uši!
Uostalom ovo je literatura i to je samo jedan od likova unutar mene.
Ideju za post dala mi je morska zvijezda
Naime, sve do kraja gimnazije bila sam buntovnik vanjskog tipa, tj. tukla sam se, galamila, svađala, nadglasavala i bivala u vrlo velikim opasnostima.
Kratko u sukobu sama sa sobom, s crkvom, s Bogom, s državom (skoro su me izbacili iz škole), sustavom, s majkom (tu sam još) s prirodom, živim i neživim svijetom.
Da sam mogla bila bih: Brigate Rosse, Rote brigade, pratilja che Guevere i svih revolucionara i rebela kroz povijest.
A onda sam se počela baviti seksom.
Majčina djeco bježite od ovog posta.
Ja (tovarica) sam bila dijete Sigmunda Freuda.
Ljubav ili seks (tipično žensko miješanje ljubavi i seksa, ali može i bez kavijara) me smirio. A bio je dobar seks.
Kad bih htjela daviti (što inače radim) bilo bi u psihoanalizi mene vrlo dubokih slojeva koji bi govorili kako je i seks bio sredstvo otpora na opću hipokriziju, ali zaustavimo se na razlici della diferenzi u mojoj naravi prije i poslije čiste uživancije bez dubioza.
Oduvijek sam puno čitala, (tražila sam. I to je bio bijeg) ali brak (uz seks) me odveo u daleke krajeve iz provincije koja je uistinu bila žabokrečina.
Odjednom sam iz pubertetske okrenutosti sebi počela slušati i osluškivati druge i drugog strpljivošću smirenih hormona i kemikalija koje su do tada razarale dušu i tijelo.
I eto me decenijama u razumijevanju drugoga i drugačijeg.
S povremenim izletima u isključivostima jer ipak sam od krvi i mesa i ono malo duše.
Ovaj dugačak uvod nastao je iz jednog, dva ili više razloga.
Sinoć je u društvu bilo postavljeno vječno pitanje koliko traje mržnja, ili bar zaborav na uzroke te mržnje ili možda blaže rečeno netrpeljivosti.
Ne znam koliko znate, ali svojevremeno u Austrougarskoj Hrvati su uglavnom mrzili Mađare. Na željeznici se tražilo da se govori mađarski, a mi u Dalmaciji mrzili smo Talijane, a svi smo skupa bili protiv Austrije koju sad kujemo u zvijezde, više- manje.
Tko se više tih netrpeljivosti i mržnje, paljena zastave i demonstracijuna čak i iz povijesti sjeća.
U svom prošlom postu ublažila sam sudare brodova, a sad ću pokušati ispričati baš kako je bilo. Malo me na to natjerao i Zonin post. Zona, to znamo, živi u Vukovaru. Tamo pokušava bit i jest tolerantna. Mislim da sam je dobro upoznala i znam da upravo to i jest. Za moj ukus čak i previše, ali ne zaboravimo seks je učinio da sam i ja tolerantna i pomirljiva.
Posljednji sukob:
Jedrilica dvanaestak metara dužine uplovljava u sumrak. Za volanom je Nijemac koji se dere noch, noch, noch čovjeku na pramcu koji pušta sidro i sidreni lanac. Gospođa na polovici broda viče čovjeku za sidrom: još, još, još. Prevodi Nijemca. Buka motora je uvijek prevelika i zato toliko galame i vike na brodovima. Cijelo nas jadransko more čuje, ali na brodu nitko nikoga ne čuje.
Sad slijedi uobičajena predstava. Muškarci ostaju na brodu, a žena skače u vodu ili sjeda u bajbot i odlazi vezati brod za neki kamen ili ne daj Bože drvo.
Ali vjetar je pojačao i brod se odmiče na sasvim drugu stranu. Nijemac skače u bajbot sa ručnikom oko pasa koji skliže i on ostaje gol. Viče glasno i prepotentno: Ich hasse das. Ich hasse das. U prevodu: Ja to mrzi, ja to mrzim, da se zaključiti da mrzi tu situaciju u kojoj se brod odmiče od kopna i njegove maritimne sposobnosti su ga dovele do kraja priče.
Na brodu su krupni čovjek za sidrom i troje djece od kojih je jedna lijepa mala tinejđerica slična gospođi u bajbotu iza golog Nijemca spuštene staračke guze, koja se, gospođa ne guza, usiljeno smije na cijelu situaciju.
Kapetan našeg broda kaže: Preblizu ste, pustili ste previše sidrenog lanca, promijeni li vjetar udarit će te u naš brod. Ili se vežite ili se odmaknite. Vidim mu paru iz ušiju i otvora na glavi, gdje inače drži vražje rogove, koje ponekad skriva.
Mičem ga i šapnem: Što smo se dogovorili. Dok sam ja na brodu nema svađanje. Pusti mene da riješim tu priču.
Ne da se, a ne da se i zato jer je evidentno da su ostali Srbi.
Uporna sam. Na sreću i Srbi su pristojni. Krupni čovjek pristojno kaže oprostite prevest ću mu to što ste rekli. Dva muškarca međusobno govore engleski. Ne trebamo prevodioca. Nijemac može komodno govoriti njemački direktno i bilo bi mu njemački odgovoreno, ali toliko je pun sebe da mi se s njim neda razgovarati.
Nijemac su odgovara: Ovoliko je dubina.., kaže neku cifru. I ta dubina traži toliko dugi lanac.
Slažem se, kažem ja gospodinu sa sidra. Ali morate se vezati na kopno ili odtisnuti i pomaknuti malo dalje, ponavljam kapetanove riječi.
Ne Nijemac to neće.
Uzalud uvjeravanje.
Idem spavati , a vi kako hoćete, kažem ja.
U toku noći nekoliko puta smo se sudarali.
Kapetana sam morala vezati da ga prisilim ostati u podpalublju.
Komično odmicanje koje sliči na dječju igru s malim barkicima u plićaku i objašnjavanja na srpskom koji hoćeš -nećeš ipak iritira ne daju rezultata.
Krupni gospodin kaže : Vaša teorija je bila tačna. Ili kaže: Vi ste tu bili prvo stacionirani.
Čovjeku kroz glavu idu (iako ih tjera što dalje od sebe) izjave tipa 'naše more'.
Vrhunac je bio kad je na palubu izletjela tinejđerica lijepa i prelijepa, duboko toga svjesna i onako s visoka upitala:
Od kuda su se bre sad ovi stvorili.
Misli na nas? Uistinu misli na nas?
U unutrašnjosti broda čujem kidanje lanaca zavezanog kapetana.
Pokušavam zatvoriti bocaportu, ali čepim posadi prste.
Mi smo tu od stoljeća sedmog, viče kapetan potpuno van sebe.
Moja mukom izgrađivana diplomacija pala je u 'naše more'.
Napuštam bojište, ali i oni su ga napustili.
Nije bilo vrijedno tolike muke. E, da je bilo znati da su i I vojnici ljudi.
Post je objavljen 13.08.2010. u 15:07 sati.