Životinje su modeli u znanstvenim i medicinskim istraživanjima, testiramo kemikalije na njima, koristimo ih u edukaciji. Kao modeli, služe nam da rezultate koje dobivamo na njima, primjenjujemo na ljude, s određenim odstupanjima.
Da bi model bi zadovoljavajuć, on mora biti pouzdan.
Pri istraživanju bolesti, model treba ispoljiti barem većinu simptoma koje bi ista ili bolest koja se smatra analognom ispoljila kod ljudi. No to nije slučaj. Osim što životinje korištene u pokusima (npr. istraživanje neke bolesti ili testiranje supstanci) ne mogu obavijestiti da pate od glavobolje ili grlobolje, one ne mogu izvjestiti ni da im se promjenio osjet okusa ili mirisa, da im je zamagljen vid ili da imaju halucinacije ili suicidalne misli. Ne samo to, pošto su jednostavno različite od ljudi na razini molekula i biokemijskih reakcija one , naravno, ne ispoljavaju sve simptome koji su prisutni kod ljudi.
Prema Human & Experimental Toxicology, Vol. 11, No. 2, 145-147 (1992), u istraživanju toksičnosti, rezultati dobiveni na ljudima i životinjama, usklađeni su tek između 5-25%. Bolji se rezultati mogu dobiti bacanjem kocke.
Pouzdanost pokusa
Iz tih se razloga nikad nije moguće u potpunosti osloniti na bilo kakve rezultate dobivene na životinjama. Možda tek dijelom, ali nikad ne znamo na koji to dio.
Takav je pristup neozbiljan i nimalo znanstven, a kao takav, upravo je upitno zašto je toliko raširen te je naprosto nevjerojatno da služi kao osnova testiranju i primjeni na ljudima.
Post je objavljen 04.08.2010. u 13:42 sati.