Mira Donadini
http://www.donadini.net
Ja opet o Dobru kojeg treba govoriti i pričati.
O Dobru koje često nije odmah Dobro, ali na kojem možemo raditi i uzgajati ga.
O Dobru kao lijeku.
O Dobru kao radu čovjeka za koji ne postoji valuta na zemlji. Ni nagrada.
O Dobru kao djelitelju pravde.
O Dobru kao dobrom pogledu i dobrom danu.
O Dobru kao raspoloživosti za drugoga u svakoj prilici.
O Dobru koje raste i nadvisuje Zlo, priječi mu pristup i ugrozu.
O Dobru koje širi mir, prepoznaje ljubav i ugošćuje druge.
O Dobru koje uvijek ima vremena i mjesta, razumije svakoga, dijeli se i drugačijima od mene i mojih uskih gledanja.
Priča mi Bogatstvo siromašnih kako nikad ne bijaše toliko nesposobna sabrati se na Misi kao te večeri.
- Gospodine smiluj se! Ne dopusti mi slabost dok ne riješim Marinu sljepoću…
Nema više mjesta ni za jednog pacijenta, a stručnjaci kažu da Mari treba hitno spasiti vid koji je izgubila prije dvadesetak dana.
Što ću činiti? Kako priskrbiti novac za operaciju makar jednog oka kod privatnog liječnika? Mare je korisnica minimalne mirovine, živi sama u zapuštenom prostoru starog grada. U ovom stanju ona je potpuno ovisna o dobroti drugih.
Gospodine! Ti koji me nikad nisi otpustio bez odgovora, koji se uvijek s osobitom ljubavlju zaustavljaš uz moje sirotane, uputi me na pravi put i pomozi mi, prosvijetli me, ne daj mi otići bez Tvog blagoslova. Prati moje korake, čuvaj me da ne posrnem! Neka me ne obeshrabri tuđa hladnoća!
Ostala sam poslije Mise u šutnji, smirujući se uz bezbroj pitanja o tome, što smo i kakvi smo, što pričamo, što jesmo, kako živimo, o razdaljini naših riječi od djela. Što propovijedamo, kako mi to pomažemo kad znamo da je pomoć neophodna, da neko Dobro o nama ovisi, o našoj volji i raspoloživosti.
Vidjeti ili ne vidjeti, što to znači, je li to nešto važno i veliko, bi li o tome drugačije razmišljala da se radi o meni, mojim očima, mom vidu?
Onda si Ti, vidjevši me očajnu kao da smisao mog življenja odjednom predamnom nestaje, nadu i vjeru moju nagradio, podigao me i uputio, prateći me do kraja. Znam i vjerujem da je Tebi sve moguće i da je sve u Tvojim rukama. Stoga Ti položih Maru pred Svetohranište i krenuh prema ljudima dobre volje.
Priča o Marinom životu napunila je mjericu dobrote u jednom danu, a već drugi dan Mari je operirano jedno oko i ona je opet vidjela, opisujući taj doživljaj s riječima:
... Sad bi mogla i psalme čitati! ...
Pitala sam liječnike koji su operirali Maru, kako da im uzvratim. Odgovor je bio kratak:
... -Sestro, molite za nas! Potrebna nam je vaša molitva. To je sve! - ...
Institucija u kojoj je Mare skoro svakodnevno pomagala smatrala je svojim dugom platiti cijenu zahvata što je i učinila dva dana poslije, pa je dobrotvorima vraćen prilog.
Kad je uslijedio razgovor o pripremi za operaciju drugog oka koji bi se za nekoliko mjeseci trebao obaviti u bolnici nadođe nova teškoća.
Mare ne želi u bolnicu. Ima strah od osobe koja je mnogo utjecala na njen život. Iako su odavno obje u mirovini, Mari je ostala u ružnom sjećanju. I Mare je radila i bila vrijedna i radišna. Dodatno pomažući i jednoj obitelji, doživjela je u njoj teško nasilje, nakon čega je izbačena na ulicu, potom i u Psihijatrijsku bolnicu, gdje je boravila dugo vremena. Bio je to za Maru nesretan splet okolnosti u jednom obiteljskom okršaju iz kojeg je udaljena i kažnjena na najgrublji način.
Slučajno je jedna liječnica-specijalizantica odabrala u svom radu obraditi Maru. U zaključku je ustvrdila da ne postoje nikakvi razlozi za Marin boravak i zadržavanje u psihijatrijskoj bolnici, s prijedlogom za otpust.
Mare se iz bolnice vraća u vrijeme kad je njena sestra oboljela i smještena u Dom, pa odlazi u njen prostor starog dijela grada, gdje i danas obitava. Bilo je i to vrijeme grube zloporabe položaja čija je žrtva, uz mnoge, bila i Mare.
Što učiniti sad kad će se ipak naći prilika i vrijeme za operaciju Marinog drugog oka u bolnici, dok nam ona otkriva svoj strah i duboku ranu u sjećanju?
Bože moj! Prati ove korake dvojbe i neodlučnosti! Ti znaš da ništa ne svojatam, da Ti sve predajem, sve je Tvoje a ja sam tek mali mrav koji čeka Tvoju Riječ da se pokrene. Moja Mare još uvijek stoji pred Svetohraništem i čeka.
Onda mi put odjednom skrene prema čovjeku s kojim ću moći razgovarati o okolnostima Marine operacije i mogućnosti da isti dan bude i otpuštena kući. Mare će vjerovati i ne će se strašiti jer me Ti šalješ da budem tu do kraja i da je vratim u njen mali prostor.Tako će biti!
Zahvaljujem Ti za dobre Marine susjede Ljubu i Katu, za staru frizerku koja je uredila Mari kosu, za druge koji su oprali njeno rublje. Hvala Ti za vrijedne i pažljive liječnike, za ljudsko postupanje, za sve dobro koje smo sretale ovih dana.
Hvala Ti za specijalizanticu koja je otkrila i pomogla vratiti Maru iz bolnice, oslobodivši je od zločeste namještaljke.
Zahvaljujem Ti i slavim Te Bože moj za svakog sirotana, običnog, malog i neznatnog čovjeka. Ne daj da ikad pokleknem pred dnevnim teškoćama, daj mi ruku i vodi me.
... - "Totus tuus ego sum, et omnia mea tua sunt.“ – ...
Kad je Marija upitala Bogatstvo siromašnih što je potrebno da riješi Marin problem, kratko je odgovorila: – Ne vjera kao gorušičino zrno, dovoljna je vjera i polovice gorušičina zrna i sve će se pokrenuti i riješiti. –
Ja opet o Dobru kojeg treba govoriti i pričati.
O Dobru koje često nije odmah Dobro, ali na kojem možemo raditi i uzgajati ga.
O Dobru kao lijeku.
O Dobru kao radu čovjeka za koji ne postoji valuta na zemlji. Ni nagrada.
O Dobru kao djelitelju pravde.
O Dobru kao dobrom pogledu i dobrom danu.
O Dobru kao raspoloživosti za drugoga u svakoj prilici.
O Dobru koje raste i nadvisuje Zlo, priječi mu pristup i ugrozu.
O Dobru koje širi mir, prepoznaje ljubav i ugošćuje druge.
O Dobru koje uvijek ima vremena i mjesta, razumije svakoga, dijeli se i drugačijima od mene i mojih uskih gledanja.
U Splitu 18. srpnja 2010. god.
Post je objavljen 24.07.2010. u 12:24 sati.