Marketing
Kukurikuuuuu
Prije petnaest godina doselili smo iz grada na selo. Moje selo nije baš pravo selo… nego se radi o grupici izdvojenih kuća, pored šume. Zadnjih godina nas često spominju na TV-u pod nazivom Nigdje…. kad spominju jedan projekt koji im je malčice zapeo. E… tu vam ja živim.
Obožavam taj komadić zemlje, pod tim komadićem neba… ali kako svaki izbor ima dobru i lošu stranu…. loša strana moje priče je što sam vječiti dotepenec, koji želi svoj mir i nema namjeru prihvaćati neka pravila života koja su normalna za starosjedioce. Trudim se ne smetati im, ne ugrožavati ih na bilo koji način… ali isto tako ljubomorno čuvam svoj mir, pravo na izbor vlastitog načina života.
U početku to nije bilo lako jer su djeca išla u seosku školu, pa smo bili prisiljeni sretati se i uspoređivati svoje različite načine plovidbe.
Više njih mi je reklo da bi mi bilo puno lakše i ljepše da sam se pojavljivala nedjeljom na misi, seoskim prošćenjima i sličnim događajima… Ali kako ja nikada ne biram lakši put, ni ovaj put ga nisam odabrala…. nego sam odlučno čuvala svoje pravo na vlastiti izbor.
Već dugo vremena mi jedni s drugima nemamo problema. Klinci su stasali…. svatko gleda svoja posla, ja nemam naviku zalaziti na tuđa dvorišta, svima kojima sam mogla pomogla sam… ljubazno se pozdravljamo u prolazu… i život nam je već duže vrijeme gotovo idiličan.
Kad smo doselili… gotovo sve kuće su držale domaće životinje. Od prvog dana uživam u glasanju peradi, ovaca, lavežu pasa…. neko vrijeme družili smo se i sa štakorima jer je prvi susjed imao svinje… pa smo i štakore prihvatili kao sastavni dio idiličnog života na selu.
Nema u mom selu kanalizacije. Mnogima je bilo preskupo kopati septičke jame pa su odvode spojili u bunare (nećemo sada cendrati zbog zagađenja podzemnih voda), a neki su ih jednostavno izveli u otvorene grabe pred svojim kućama. Možete si zamisliti koji divni mirisi oplahuju selo pri ovim temperaturama. No sve to je sastavni dio života na selu i ja nikada nisam ni jednom riječju prigovorila.
U ovih petnaest godina domaćih životinja je sve manje. Neki stari ljudi su umrli, mladi su se okrenuli nekim novim navikama. Nestale su svinje, pa s njima i štakori. U selu uz ljude stanuje još samo perad.
Jako volimo životinje, a kod mog mlađeg klinca je ta ljubav malo žešće naglašena.
Na livadi pod prozorom moje spavaće sobe klinac piše svoju priču, slika svoju sliku, ostvaruje djeliće svoga sna. Na toj livadi je jedna tužna vrba, drvored breza i još puno bilja koje je tek posađeno, tu je i jedna bara (jezerce), dvije drvene kućice. Stanovnici na tom ograđenom prostoru su jato divljih pataka, patak i patka koji izgledaju kao da imaju psorijazu… ali nemaju, to je navodno IN u pačjem svijetu…. Zatim su tu neke japanske koke koje imaju dlaku umjesto perja, pa crno bijele koke koje imaju šare kao jedna naša političarka na svom kostimiću (Koraljka je stavila slike), pa koke koje na guzama imaju punđe… Jureki, Katice… a car među svima njima je pijetao. Čini mi se da je to potomak Đoletovog pijetla….. jer ima isti hormonalni poremećaj kao i pijetao iz njegove pjesme. Perad na toj livadi nije predviđena za prehranu. U tom pernatom društvo živi i pet zekoslava. To su ljubimci… likovi iz sna mog klinca… ili kako mladi peradar voli naglasiti njegovog „eko-projekta“.
Da mi je netko prije par godina rekao da ću toliko vremena provoditi gledajući kokoši i patke sigurno mu ne bi vjerovala. Pa tko bi pomislio da perad može biti dobro društvo?!!!!
Noću spavam sa širom otvorenim prozorom…. a zvukovi prirode mi pomažu da pronađem tišinu u sebi. Prije sna osluškujem cvrčke, žabe, noćne ptice… ponekad čujem i sovu…. osluškujem kako patke razgovaraju pred san i kako se brčkaju u bari u sparnim ljetnim noćima. Prije sata me budi pijetao kukurikanjem…. Često moram zatvoriti prozor da uhvatim još koju minutu prije no što zazvoni budilica. Kad zatvaram prozor oko 4:30 uvijek mu namignem i priprijetim da ću od njega napraviti finu masnu juhu. Naravno… šalim se.
Ovog tjedna me u dva navrata napala jedna susjeda. Tu ženu u 15 godina nisam vidjela da se smije… a sada je uzrujana zbog kukurikanja našeg pijetla. Želi da ga maknemo. Na moje pitanje što je s ostalim pijetlovima u selu… ona odgovara da joj oni ne smetaju, naš joj je posebno odbojan i samo zbog njega ona po cijele noći ne spava. Prije kukurikanja u zoru valjda ne spava jer cijelu noć očekuje kukurikanje….
Neću se sada baviti njenom nesanicom… jer valjda nam je svima jasno da nesanici nisu uzrok zvukovi iz prirode, nego je uzrok u nama… a priroda i njeni zvukovi nam samo mogu pomoći da pronađemo tišinu i mir u sebi…. ako to želimo…
Moj pijetao je uvrijeđen zbog takvog ponašanja pa sam mu odlučila posvetiti ovu temu i ispričati vam priču…
Zurvan je bio prastari perzijski bog vremena. Imao je sinove blizance.
Prvorođeni se zvao Angra Mainu i bio je utjelovljenje zla, a iza njega je svijet ugledao Ahura Mazda koji je bio utjelovljenje dobra. Angra Mainu je bio jači i svijetom je zavladalo zlo.
Ipak je otac bio gospodar vremena pa je odlučio vrijeme ograničiti i raspodijeliti pravedno između dva brata. No problem je bio u tome što je Zurvan jako volio spavati, pa je često prespavao trenutak kada je vlast trebalo prenijeti s jednog sina na drugog, tj. zlo pretvoriti u dobro… i obrnuto.
Kako bi riješio taj problem doveo je u svoje nebeske dvore pijetla… koji je bio praotac svih pijetlova. Naučio ga je tajnama vremena, a onda mu je povjerio zadatak da kukurikanjem počne određivati trenutak smjene na prijestolju.
Ljudi su se navikli na kukurikanje pijetla… pa su pomoću njegovog kukurikanja naučili brojati stoljeća, godine…. zbog tog zvuka se palilo sunce i pretvaralo mrklu noć u svjetlost i toplinu.
Kukurikanje pijetla doziva promjene… nagovješćuje svjetlo i buđenje.
Zove li se „Kukuriku koalicija“ slučajno baš tako… ili im je netko ispričao ovu perzijsku priču?!!!!
Post je objavljen 23.07.2010. u 19:38 sati.