Navukao se na turobne i teške misli. Svijetom je kročio smrknut (u čelo su mu se već usjekle duboke bore ljutilice), pod zubima je neprestano osjećao zrnca pijeska. Što je više umovao i sticao dublje uvide, to mu je duša bivala zavijenija u crno.
- NIBUR ABURASIMUS – reče džokej čarobne riječi i Komoračevo se raspoloženje u trenu vidno promjeni: nestade tog namušenog, patničkog izraza; lice se ozari, pogled postade prijazan i topao. Komorač oćuti sreću zbog same činjenice što postoji te beskrajnu zahvalnost - prema neodređenom Zaštitniku - što je toliko istrajao. Radosno se poče smijati.
- Gospodine Komorač, to je moj mali poklon vama – reče džokej nervozno tapkajući prstima po stolu. – Nikada vas više neće napustiti dobro raspoloženje. Jedine bore koje ćete u buduće dobiti bit će bore smijehulje.
- O-ha-ha – reče kroz smijeh Komorač – nisam baš siguran da to želim. Protestantizam može podnijeti smijeh. Katoličanstvo nikada. Katolicizam podstiče nastanak apsolutne monarhije, a protestantizam demokratsku republiku, to vam je, ako se ne varam, malo ekstenzirani Montesquieu.
- Možda no...
U tom trenutku džokej osjeti slabost, i sruši se sa stolca.
G. Komorač prasne u još veći smijeh.
OVO JE MOJ GRAD!
OVO SU MOJI LJUDI!
VREMENOM SE STOPIŠ SA POZADINOM.
ŽIVOT JE ILUZIJA IZAZVANA NEDOSTATKOM ALKOHOLA!
Ako bi se probudio sa pimpekom okrenutim na desno, znao je: danas treba trpati u mušku kantu. Ako bi mu pimpek pak bio okrenut na suprotnu stranu znao je: danas treba trpati u žensku kantu. Ako bi pimpek dremuckao u crnom, kovrčavom gnijezdu znao je: nedjelja, vrijeme je za ribičiju.
MIRISNE SVIJEĆE NEĆE
PRIZVATI LJUBAV
NITI OTJERATI KOMARCE
... Grozničavo i bezuspješno tragao je za odgovorom. Sve što je činio bilo je dobro, više nego dobro (neki su ga smatrali genijem), ali praktičan rezultat uvijek bi izostao. Baštinio je to pomanjkanje smisla za biznis s obje strane svoje familije, a nije poznavao nikoga tko je bio okretan u tom smislu. Uložio je dosta napora i sada je bio istrošen od tolike tvrdoglave ustrajnosti. Natočio si je još jednu čašu konjaka, razmišljajući da sve pošalje k vragu, da napokon prizna poraz, okrene se drugim stvarima, započne nov život na nekom udaljenom mjestu. Bezimeni otočić u Indoneziji činio se kao dobar izbor.
... Došavši kući Drug prebaci žar iz klaijeve peći u stari štednjak na drva, te stavi kuhati vlastito vino. Dok se vino polako zagrijavalo, on sjednu za svoj pretpotopni kuhinjski stol, u svojoj pretpotopnoj zagorskoj hiži, pred šest stranica trgovačkog papira i olovku. Olovku valja šiljiti kao predigru kreativnom činu, prisjetio se Hemingwayevih riječi i posegnuo za džepnim nožićem. Brzo je bio gotov, nije imao drugih olovaka.
Vani se spuštala rana zimska noć. Žalosivo, pomisli gledajući kroz malo okno. Sav taj opustošeni krajolik, sve to previše smrdi na Turgenjeva... i Ruse! Želio je to nekome reći, ali nije imao kome.
Tad začu cvilež pred vratima. Pomaknu svoje orijaško tijelo, pokupi siroto štene i pobrine se za nj. Zatim ponovo sjede, sa šalicom kuhanog vina, pred prazan trgovački papir i zašiljenu olovku. Štene mu se skutri kraj nogu.
- Znaš Medo – reče utanjenim glasom koji nije dugo govorio – sve ovo previše smrdi na Turgenjeva... i Ruse...
Desnim rukavom grubo tkanog vunenog džempera obrisa nos, otpi gutljaj - ... al sve je to nekako, hoćeš-nećeš prošlo... kao Utrillov Pariz... i sve...