LJETO
Vrućina,
suhe ispucale usne
i usijan pločnik, prolaznici,
mladost užurbana.
Kroz kratku suknju naziru se tange.
Topli vjetar ponekad me pljusne
i zaljulja žice tramvaja,
što obješene vise kao štrange
i nemaju, znam, početka ni' kraja
jer spojene su,
u zatvorenom krugu.
Baš kao i ljeto, i ova sparina
što donosi tugu
i grizu komarci,
baš kao i prije,
baš kao svih ljeta,
al' nekog drugog sad prolaze žmarci,
kad prođe neka vrckasta koketa.
Kroz kratku suknju naziru se tange.
Znam ja sam dio nekog drugog ljeta.
Ja i ova klupa, i dolazeće veče',
kao da smo vječnost,
kao da smo dio nekog prošlog svijeta,
što živi u sebi
i ništa ne želi,
i nema više ni žene, ni cvijeta.
Za nekog drugog cvrčak sada cvrči,
za nekog drugog zvone mobiteli.
Da to je zbilja,
zbilja mojeg ljeta
što samo traje jedan život cijeli
i što tek proljeće od jeseni dijeli.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 06.07.2010. u 22:02 sati.