Kada moje ruke više ne budu imale
nikoga za voljeti
kada mi ne preostane više niti mrvica
za podijeliti
tada ću u pokošeno sijeno
dobrovoljno leći
izgubljenim mirisom Postanka
posljednje nakapati riječi.
Kada više ne budem mogla
nijednom Čovjeku vjerovati
ako
ako jednom ipak shvatim
da su Cinici bili u pravu
sklupčat ću se negdje
i ipak
ipak
napisati pjesmu
svim sanjarima u slavu.
........
Rekli smo
Sve što treba
svatko sa svojim nebom iza leđa.
Rekli smo
sve što treba
a i poneku riječ suviše
tu riječ
koja nas je podijelila
na udaljena neba.
To je pošteno, na kraju krajeva
i na početku
bijaše Riječ
sada kraljujemo
svatko na svom pobjedničkom
postolju
duša opustošenih
lica bezkrvnih
kao kreč.
Post je objavljen 08.06.2010. u 17:55 sati.