Nisam ni grama smršavio ovaj mjesec. Bio sam na jednom prekrasnom putovanju, vidio par čuda prirode, moćne riječne slapove i vrhove planina i nekoliko čuda ljudskih ruku, lift kao pristup tim slapovima i neobičnu brdsku željeznicu kao pristup vrhovima planina, pa razne građevinske zahvate koji se događaju u sred gradske vreve, bez utjecaja na normalnu cirkulaciju prometa, ali doživljajima s puta ću posvetiti malo više vremena u jednom posebnom postu, sada ću se malo pravdati, zašto nisam ništa smršavio ovaj mjesec......Pa na tom putu je sve bilo odlično organizirano, smještaj, dnevni program i naravno zadovoljavanje tjelesnih potreba za energijom. Doručak je poseban obrok, kojem uvijek poklanjam puno pažnje, a naročito u hotelu u kojem se švedski stol zove američki doručak, sa pečenom slaninom, jajima, pancakes with maple sirup, nekakvim zanimljivim kolačićima od krumpira i malim kobasičicama i još brdo raznih salata i svega što nisam probao, pa sve to zalivao friškim sokovima. Pa to sve ponovim. Onda se sjedne u autobus i lagano kunjam na putu do prve lokacije predviđene za razgledanje. Pa red šetnje do i oko lokacije i vožnja do sljedeće lokacije. A i u autobusu je logistika bila na nivou, tako da nije nedostajalo suhomesnatih narezaka i raznog peciva. Da ne kompliciram, navest ću samo jednu večeru, pladanj dulji od metar i pol, tridesetak centimetara širok, a na njemu dvije kobasice, bratwurst se to tamo zove, dugačke, dugačke, koje nisu bile za gledanje....ok, možda malo, dok se oduševljenje pogledom nije pretvorilo u uživanje u rezuckanju. I onda velika čaša piva. Jako dobro !
Kako sam se vratio s tog puta, tako mi je svako veče bilo ispunjeno druženjem i vjerojatno sam bio najveći udav pričajući što sam sve vidio. U nedjelju društvo iz srednjoškolskih klupa razreda koji smo dijelili u Zagrebu 91/92 godine. U ponedjeljak sa prijateljima kojima sam htio ispričati što sam vidio usput. U utorak sa vrlim gastarbeiterom u Vinkovcima i povećim društvom koje se skupilo. Srijeda je konačno bila malo mirniji dan, a u četvrtak sam izašao sa jednim dragim australcem koji je nakon par godina malo navratio u ove krajeve, pošteno smo zasjeli. On me zvao za kuma, iako je imao prijatelja s kojima se i i duže i bolje poznavao, bilo čak mi je i malo neugodno zbog toga, ali tu sam se ulogu trudio odraditi najbolje što sam mogao. Petak me odveo na Godišnju skupštinu HSGI koja se održavala u Sisku, to je bilo lijepo. Slušao sam što su ostala društva činila tokom godine i vidio kako se uručuje godišnja nagrada. Bio je poseban doživljaj gledati kako jedan stariji inženjer ustaje, polako navlači kaput i prima nagradu. Nisu to bili novci ili nekakvi pehari, to je bio tuljac poput onog za diplomu u kojem se nalazilo priznanje, priznanje od kolega koji se bave sličnim poslovima. Čovjek koji ima dugi radni vijek i gradio je ceste i mostove i sudjelovao u raznim projektima dobio je priznanje za obnovu staroga zida oko grada Stona. Sretan sam što sam imao prilike biti promatrač te skromne, a opet, vrlo dostojanstvene ceremonije. Sve to je bilo začinjeno veselom večerom. A sutradan obilazak Janafovih postrojenja i Parka prirode Lonjsko polje i poslije toga ručak.
U isto vrijeme se u Zagrebu događala fešta, veselo druženje ekipe koju nisam dugo vidio i koju sam htio vidjeti, no, bio sam u Sisku, čuli smo se više puta telefonski i nadao sam se da ću uspjeti doći do tamo. No ručak je kasno počeo i tek negdje oko 17 je bio polazak kućama. Da sam se možda bolje organizirao stigao bih i do Zagreba, ali eto, nisam. Ekipa s fešte me je zvala i predlagala da ključeve od auta predam kolegama, a ja da dođem u Zagreb, no meni se nekako nije činilo u redu da starijim kolegama dajem ključeve od auta i da im govorim, evo, vozite se sami. Ispalo je da sam iznevjerio prijatelje, ekipu koja je napravila super feštu i žao mi je zbog toga. Razvezao sam kolege i došao kući i rekao da idem nazad za Zagreb, na što su me pitali kako mislim piti i voziti, mrzim takve razgovore, a kako sam imao namjeru doći tamo i naravno, nazdraviti s prijateljima, nisam imao nikakvih argumenata za raspravu, pa sam ključeve stavio na stol. Vlakovi su svi otišli za Zagreb, kao i autobusi, zvao sam jednu rent'a'car agenciju, ali nemaju ispostavu u Slavoniji. Ojećao sam se bezveze, pa sam malo prilegao. Kad sam se probudio, negdje oko pola devet, vidio sam da sam propustio i odlazak na koncert u Osijek, sve sam promašio. Katastrofa. Onda sam otvorio jedan od chatova na netu i počeo se javljati redom svima koji su bili tada online i našao se u dopisci s 'vatrenom malom', rekla je da joj trebaju cigarete, pa sam se ponudio donijeti. Napisala mi je broj telefona i da se nalazi u jednom mjestu nedaleko Vinkovaca, na što sam odgovorio da mi je problem doći jer imam situaciju s autom. Onda me stavila na ignore, glup završetak još glupljeg dana. Kod mene u kući svi ključevi stoje na jednom mjestu i ne mogu izaći bez da me netko ne pita kamo idem. To je valjda normalno pitanje, ali mi baš i nije trebalo. Ništa, obukao sam se i otišao po ključ, mrzim to, ako u kasnu večer negdje krenem, to je kao da negdje gori. Krenuo sam natočiti benzin, jer sam ionako ispraznio rezervoar i usput kupio cigarete. Nisam lažov, rekao sam da ću ih donijeti i donio sam. Ali nisam se baš nešto pokazao te večeri.
Treba se znati ponašati u svakoj situaciji, a od nekih me boli glava, ružan sam i debo i to moram promijeniti.
Post je objavljen 31.05.2010. u 12:30 sati.