" O ljupka mržnjo, mrka ljubavi!
O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno! "
Prvi čin, Prvi prizor, Romeo i Julija
Još jedan kraj. Crvenih očiju, umorna lica i vrućih usana skidaš moje prste sa svoje kože. Govoriš kako je sve varka. Ponavljaš moje ime poput kakve greške. Smežuranim usnama po zadnji put prelaziš sve što se do maloprijašnjeg trenutka moglo nazvati tvojim, a odbacuješ to samo zato jer nisi bio jedini kojeg sam grlila, nisi bio jedini kojem sam šaptala prije sna... Kroz more plahti koje su mu sad već gušile šaptom se borim za tebe, zar tvoj ego ne podnosi mene kao osobu, zar ne shvaćaš da me ima i prije tebe, a za poslije ni ne želim znati...?
Ostavljaš sve zbog slobode. Kuneš se da je to u ime ljubavi, kaljaš moje ime, smiješ se i okrivljuješ me. Bespomoćno sjedim na kraju kreveta, pitam se dal' snovi mogu imati tako stvaran i gorak okus. Oteti jecaj. Pitam te voliš li me. Ironijom osmijeha odgovaraš pitanjem što znači voljeti? Tek sam tad shvatila kako su tvoje riječi bile isprazne, puka navika il' sredstvo da me privučeš sebi... Nikad nisi ni okusio ono što si nazivao samo našim.
Zalupljena vrata lecnula su me i pozvala suze na obzor duge tuge.
Da se borim? Čemu, kad je sve vrijedno borbe upravo izašlo i ostavilo me?
Da zaboravim? Kako, kad me njegova odsutnost podsjeća na njega? Još je miris njegovih ruku na mom licu, još uvijek me zove jedinom...
Da se ustanem? Zašto, kad više nemam cilj prema kojem bi koračala? Ostala sam sama i hladnoća nagriza svaki dio mog tijela. I suze me izdaju. Polako se povlače, nemaju ni same snage.
Post je objavljen 30.05.2010. u 01:40 sati.