Luki
„Ubit ću Te, majke mi!“
Gledam ga. Iskustvo, mudrost, život izbijaju iz tih očiju.
No, no - zar te nisu upozorili na njega?!
Pazi, on je bio oženjen sa Missicom! – govorili su „dobronamjernici“.
Pa?!
Gleda me cijelo vrijeme predavanja; smješka se – onako dječački, bezazleno…
„Kolegice“ – kaže na kraju sata – „hoćete mi pomoći s ovim knjigama?!“
O, da. Hoću!
Srećom, njegov stan nije daleko. Daje mi još zadataka. „Gle, koliko pošte!“ - kaže, ne skidajući osmijeh.
„Normalno da imaš toliko pošte. Napisanih šest znanstvenih knjiga, seminari, predavanja u inozemstvu…“ – mislim u sebi.
Uživa u svojoj važnosti. Polako se penjemo prema drugom katu.
Vruće mi je. Pod teretom knjiga i pošte. Pod teretom njegovog predivnog pogleda i očiju.
Procjenjuje.
Stižemo.
„Uf“ – otme mi se uzdah.
„Sjedite. Sad će kavica! Ja najviše volim cappucino“ – kaže. Puna su mu usta: „cappucino“. Ponavljam nesvjesno…
Uz nikoga se nisam tako osjećala. Čudno, lijepo, izbezumljeno – ne znam…
Leptirići su posvuda; lete mojim tijelom…
Stavlja ruku na moje rame; a ja bih najradije da ih spušta niže, još niže…
Poljubac. Strastven, razarajući. Tresem se.
Moj dobar odgoj, moja pravila, moje dostojanstvo, moje prošle ljubavi – nema ih. Nestale. Rekla bi moja Lea: „Otplovilo…"
Najviše što sam željela bilo je u tom trenutku pokidati mu tu finu košulju…
Zaustavlja me.
Dolazimo svijesti – jedan i drugi. „Imam kćerku Tvojih godina“.
„Da, i?!“ – ne mogu vjerovati da to ja izgovaram.
Spakirao me kući; doslovno kao mali, tresući se paketić.
„Sutra na ispitu mora biti odličan! Jesi čula?! Inače – ubit ću Te, majke mi“.
„I ja tebe“ – odgovaram, bez glasa.
Post je objavljen 27.05.2010. u 10:18 sati.