27.05.2010., četvrtak
LUKI 2: studentica
Luki „Ubit ću Te, majke mi!“ Gledam ga. Iskustvo, mudrost, život izbijaju iz tih očiju. No, no - zar te nisu upozorili na njega?! Pazi, on je bio oženjen sa Missicom! – govorili su „dobronamjernici“. Pa?! Gleda me cijelo vrijeme predavanja; smješka se – onako dječački, bezazleno… „Kolegice“ – kaže na kraju sata – „hoćete mi pomoći s ovim knjigama?!“ O, da. Hoću! Srećom, njegov stan nije daleko. Daje mi još zadataka. „Gle, koliko pošte!“ - kaže, ne skidajući osmijeh. „Normalno da imaš toliko pošte. Napisanih šest znanstvenih knjiga, seminari, predavanja u inozemstvu…“ – mislim u sebi. Uživa u svojoj važnosti. Polako se penjemo prema drugom katu. Vruće mi je. Pod teretom knjiga i pošte. Pod teretom njegovog predivnog pogleda i očiju. Procjenjuje. Stižemo. „Uf“ – otme mi se uzdah. „Sjedite. Sad će kavica! Ja najviše volim cappucino“ – kaže. Puna su mu usta: „cappucino“. Ponavljam nesvjesno… Uz nikoga se nisam tako osjećala. Čudno, lijepo, izbezumljeno – ne znam… Leptirići su posvuda; lete mojim tijelom… Stavlja ruku na moje rame; a ja bih najradije da ih spušta niže, još niže… Poljubac. Strastven, razarajući. Tresem se. Moj dobar odgoj, moja pravila, moje dostojanstvo, moje prošle ljubavi – nema ih. Nestale. Rekla bi moja Lea: „Otplovilo…" Najviše što sam željela bilo je u tom trenutku pokidati mu tu finu košulju… Zaustavlja me. Dolazimo svijesti – jedan i drugi. „Imam kćerku Tvojih godina“. „Da, i?!“ – ne mogu vjerovati da to ja izgovaram. Spakirao me kući; doslovno kao mali, tresući se paketić. „Sutra na ispitu mora biti odličan! Jesi čula?! Inače – ubit ću Te, majke mi“. „I ja tebe“ – odgovaram, bez glasa. |