http://www.youtube.com/watch?v=qVNy1Miw18Y&feature=related
Odlučila sam pisati o Vjeri u Veliko Dobro. (veliko slovo, jer postoji i ona mala vjera kad kažemo vjeruj mi na riječ i netko nam uistinu povjeruje, ali to je vjera čovjeku/čici, a treba priznati da je ima sve manje)
„Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere“
Citati su pod navodnicima. Ovaj gornji je iz Liberova enciklopedijskog rječnika i čini mi se najsažetiji.
No Vjera sama po sebi ne bi postojala da ne postoji netko tko vjeruje.
„Treba nam osoba vjernika to jest onaj koji vjeruje u nešto…“ kaže Tomislav Ladan u svojoj knjizi „Život i riječi“ Njegova riječ vjera puno toga obuhvaća; obično i neobično stijenje, , moćne i korisne životinje, vremenske prilike i neprilike, pa i moćne ljude, vladare, mudrace, ljubičicu bijelu itd itd.. u konačnici do samog Vrhovnog Bića Boga.
„..Stožerni pojam vjere je Bog. On se određuje kao najviša zbiljnost…., otkupitelj svemira… presuditelj cijelom ljudskom rodu…“ ---- Još uvijek Ladan, ali skratit ću pa ću reći da Ladan, a ne samo on, u to vjerovanje ubraja i Zlo, Tamu.
Zar nam nije zlo puno lakše dokazati nego Dobro? Skoro bih rekla da je Dobro na neki način paradoksalni izbor vjernik za zlo koje je evidentno.
I to tako ide od samih početaka čovječanstva, zapravo točnije rečeno, a to je ono što se može dokazati: od prve pisane riječi od čovjeka (čovječanstva“).
Uz čovjeka pojavljuje se odmah i Bog (kako god ga zvali) I Vrag (kako god ga zvali). Svijetlo i Tama.
Nekome sam posudila 'Povijest Boga', od autorice Karen Amstrong, pa je ne mogu citirati.
Vrijedno je pročitati. Sama je bila časna sestra, a onda je izišla iz reda i postala svjetovnjakinja koja se bavi pojavom Boga na zemlji. Povijesti Boga, jer hoće doznati više. Tako objašnjava. Ušla je u časne sestre jer je mislila da će o Bogu doznati više, ali nije. Zato kaže. Doznala je puno o pravilima reda itd, ali o Bogu ništa.
Trebalo bi navesti bezbroj knjiga za i protiv postojanja Dobra, ali tu sigurnosti nema. Vjeruješ ili ne vjeruješ. A jedni i drugi mogu sumnjati.
Osobno sam dugo sumnjala, na sreću već neko vrijeme živim u uvjerenju da Ga ima.
Ali, postoji prijepor. Postoji antagonizam između teista i ateista ( neću spominjati gnostike, jer to je velika većina nas vjernika i nevjernika, samo u značenju gnoza, gnozis kao znanja,jer ima i drugih značenja, poznavanja- zapravo dokaza -pri tom ne negirajući jednu i drugu mogućnost- da Ga ima ili da ga nema).
'Henri de Lubac jedan od najznačajnijih teologa 20. stoljeća (1896- 1991)kaže :'Svako vrijeme svjedoči napadima na vjeru '(vjernike), a ja bih dodala da svako vrijeme svjedoči napadima na nevjeru (i nevjernike) .
U njegovom i mom slučaju radi se o kršćanstvu, iako se to događa i drugim vjerama- ali ostavite ih trenutno po strani- iako mislim da ću se pokušati baviti i njima.
Što smeta u vjeri Isusa Krista i njegovog oca (koji jest ili nije) Boga, iako je Isusova majka bila zemljanka i Židovka, i on je slijedom toga Židov koji je uveo neke Židove i sve ostale pogane ili pripadnike nekih drugih uvjerenja, a koji su ga htjeli slijediti u vjeru koja je po njemu nazvana kršćanstvo?
Henri de Lubac kaže (ukratko, skraćeno) razloge napadima na kršćanstvo:
-kadikad su to povijesni razlozi. Je li uopće postojao i je li to govorio ili je govorio nešto drugo?
-drugom se prigodom borba premješta na metafizičko polje
- u svemu se najviše obrušavaju prigovori na Crkvu, na ono što se naziva glađu Crkve za svjetskom dominacijom.
Nije li religija najčešće :'opijum za narod'
Ali.., „Danas borba protiv kršćanstva nije uperena samo na njegove temelje ili na neke njegove posljedice: gađa se ravno u srce. U pitanje je postavljeno kršćansko poimanje života, kršćanska duhovnost, unutarnje opredjeljenje koje prije svakog posebnog čina i svakog izvanjskog poteza određuju kršćanina.“, kaže de Lubac.
Dakle po njemu: KRŠĆANIN BI PRIJE SVAKOG POSEBNOG ČINA I SVAKOG IZVANJSKOG POTEZA TREBAO NAJPRIJE POSLUŠATI TO KRŠĆANSKO POIMANJE ŽIVOTA; DUHOVNOST I OPREDJELJENJE.
Naravno, kažem skromno ja, tu se radi o kršćaninu koji promišlja i živi svoje kršćanstvo na dobrobit svoga susjedstva i cjelokupnog čovječanstva. Niti slučajno ne treba tu ubrajati ljudi koji su se u priči našli samo jer su vjetrovi drugačije zapuhali, ili ekstremne čistunice koji ne podnose drugačije razmišljanje i koji su sudjelovali u progonima drugih vjera ili nevjera i tome slično.
Ali, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.
To me dovodi do naslova knjižice koja je nastala 2005 na temelju članaka pok. Željka Mardešića sociologa religije:
„Odgovornost kršćana za svijet“
Nakladnik je 'Svijetla riječi', Sarajevo- Zagreb
Predgovor je napisao Ivan Šarčević.
Željko Mardešić je najprije bio pravnik. U Jugoslaviji pisao je pod pseudonimom Jakov Jukić.
Puno je nas učilo od njega. Bio je prijatelj, veliki skromni čovjek . „Mardešić je već desetljećima prilično usamljen i neprihvaćen, jednostavno zato jer ga se ne može svrstati“, kaže Ivan Šarčević.
Ponosna sam što sam ga poznavala i što sam imala privilegiju da me uzme pod svoje krilo i vjeruje mi da ću biti otvorena uha i srca.
„Nakon pada berlinskog zida, Mardešić proročki jasno detektira podizanje bezbroj novih zidova: povratak na bojovni, predmoderni, feudalni, pretkoncilski katolicizam koji se udružuje s koristoljubivim politikantstvom, fanatiziranim „obraćenim komunistima“ , ideolozima koji siju mržnju, strah i beznađe, koji radikaliziranim ideologijama ili „dobrim“ religioznim teorijama skrivaju lošu stvarnost, trgovcima koji kao „hijene na zgarištu dijele plijen oduzet siromasima.“, piše u predgovoru Ivan Šarčević.
„Evanđeosko kršćanstvo“ koje Mardešić neumorno zagovara jest rubno i skromno kršćanstvo ali u srcu svijeta, Božjeg ljubljenog a ne prezrenog svijeta.“, piše Šarčević.
„Darovane Božje milosti za sve ljude bez razlike“
„Bog kršćana je određen ljubavlju, a isključen mržnjom. Stoga je za vjernike mržnja najveći mogući grijeh, a ljubav najpreča moguća vrlina.“
Nije dakle na nama kršćanima da pobjeđujemo svijet nego da ga dobrotom spašavamo. Pobjede ostavimo političarima, a na sebe preuzmimo svjetovne poraze malenih i slabih. Jer njih je veliko mnoštvo i od nas očekuju pomoć.“
Dosta je citata. Koga interesira neka pročita. Ima tu spomena na djecu cvijeća. Na pokret koji se rijetko spominje jer svijetom uglavnom vlada mržnja, iako Mardešić se nada da će prevladati ljubav.
Puno puta u mnogim knjigama spominje čišćenje zlog sjećanja, ali uglavnom to ne radimo.
Moje je pitanje i dalje zašto je tolika mržnja teista i ateista koja se itekako osjeća ovdje na blogu gdje su uglavnom mlađi ljudi ili ljudi srednje generacije koji nemaju toliko zlih sjećanja.
Svojevremeno sam mislila oko sebe okupljati ljude dobre volje. Imala sam ideju napraviti 'mali pokret' koji bi širio dobro, ali to se sad čini nemoguća misija.
A sad vidim da sam pretjerala pa ću se zaustaviti.
Post je objavljen 24.05.2010. u 15:53 sati.