Kad Suton želi sresti Zoru, ljudi potrošenog pamćenja ne znaju pokazati put.
Pitala sam danas ljude na trgu ptica, gdje se ljube Suton i Zora?
U ritmu neizrečenih pitanja odlelujala sam dalje.
… Davna vremenska prašina bila mi je vodilja, dok sam za njom hodala između tezgi gdje se nudilo svašta: umovi, mržnja, voće, ‘ljubav’, tuga, paprika, sreća, paradajz, radost, grožđe, zavist, strah, lubenice, sram, neugoda, nelagoda, poniženje, ponos.
Iz zlatne tišine, iz te nijeme buke, ugledah dvoje traženih, Sutona i Zoru, ugledah ih u mojim mislima i poželjeh staviti pred svoja vrata znak dubine da ljudi prepoznaju kome dolaze.
Ništa se nije dogodilo, inspiracija se zavukla u kut, šuti i gleda me čudnim očima, pokazala mi je zrcalo.
Opet sam iz srca odlomila najoštriji komad leda i u pijesku počela pisati tvoje ime, tama će se polako penjati uz zid do mog balkona, kao zmija skliznuti u sobu i zauzeti svoje mjesto pored inspiracije.
Bojim se da ću se probuditi jednog jutra, sjetiti se sna u bijelom i u novinama pročitati tvoje ime, to će biti trenutak kad će Suton poljubiti Zoru, sjediniti se s njom i odnijeti tvoju dušu.
Iza mirnog čela nemirne misli, jer "najtamnije i najbolnije je pred svitanje" kako je rekao Soltec.