Marketing
Povjerenje
Najveći darovi koje možemo primiti ili možemo dati su nematerijalne prirode.
Po mom mišljenju, jedan od najdragocjenijih darova koje dajemo ili primamo je POVJERENJE.
Povjerenje je osjećaj sigurnosti da nekome možemo vjerovati, da se na nekoga možemo osloniti. Ono znači naše OČEKIVANJE od osobe od povjerenja ili neke organizacije da će svoje buduće akcije oblikovati u okviru zajedničkih vrijednosti i zajedničkog interesa.
Možemo imati ili nemati povjerenje u pojedinca, institucije, neku političku stranku, neku udrugu, liječnika, itd…
U našem sustavu vrijednosti obično su najdragocjeniji oni osjećaji koji vežemo uz ljubav, no s povjerenjem nije tako. Možemo nekoga voljeti, a u njega nemati bezrezervno povjerenje… kao što s nekim ne moramo biti osobno bliski, a da mu poklonimo svoje povjerenje.
Često sam pisala o tome da ne znam praštati… iako je praštanje u našoj kulturi vrlo visoko na ljestvici moralnih vrijednosti. Uvijek ističem kako možemo prijeći preko toga da nas netko povrijedi, no to nikada ne zaboravimo i takvi događaji obično ubiju povjerenje (naša nerealna očekivanja) i onda to ne znači praštanje… nego znači jednu novu dimenziju odnosa – bez povjerenja. Kad se jednom poljulja povjerenje odnos je nužno narušen… i u njemu uvijek postoji doza straha i opreza, da se događaj ne bi ponovio. Takvi odnosi me podsjećaju na podgrijani krumpir. To je krumpir… ali podgrijan nikada nije dobar, kao kad ga tek pripremimo.
Često na forumu čitam da u djecu moramo imati povjerenja i da je to neobično važno.
Ne slažem se s tim…. jer kad imamo odgovornost odgoja, tada nemamo pravo na bezrezervno povjerenje… jer se radi o mladim ljudima koji imaju pravo na greške, koji tek uče život… i smatram da uvijek moramo imati dozu opreza… da im pomognemo pri njihovim padovima.
Tek kad odrastu i postanu svoji ljudi…. povjerenje je izgrađeno ili nije.
Jednom mi se jedna kolegica žalila jer šef u Pepicu ima povjerenja, a u nju nema. Smatrala se zbog toga uvrijeđenom, čak diskriminiranom.
Upravo je u tome veličina povjerenja. To nije nešto što se može propisati zakonima, pravilnicima, to nije nešto što dijelimo ravnomjerno svima… nego je nešto što svatko od nas mora zaslužiti svojim odnosom prema drugim ljudima i životnim situacijama. A kad povjerenje darujemo, tada smo najoprezniji… jer raniti nas, prevariti ili iznevjeriti može samo onaj kojemu smo darovali svoje povjerenje. U djetinjstvu smo izgovarali rečenicu „Ono što se da – to se više ne vraća!“ Povjerenje je dar za koji ne vrijedi ta izreka. To je nešto za što se moramo jako, jako truditi, a možemo ga izgubiti u trenu… bez obzira da li ga dajemo ili primamo.
Kad dijete odrasta u normalnim uvjetima… prve osobe od povjerenja su obično roditelji, nakon toga učitelji, prijatelji… neki profesori… i tada se s vremenom lista osoba od povjerenja smanjuje. Ljudi nas ranjavaju, u nas se uvlači strah i oprez…. a povjerenje je ono što poklanjamo samo odabranima.
Puno je ljudi koji uživaju naše djelomično povjerenje. To su obično naš zubar, liječnik, mesar, voćar, automehaničar. To povjerenje je vezano za čisti interes… a odnosi se na vjeru da će ti ljudi za nas odraditi ono što od njih očekujemo… savjesno, stručno i na vrijeme.
Povjerenje u institucije smo mnogi izgubili…. u političke stranke isto tako… jer su oni od kojih smo očekivali da su vrijedni našeg povjerenja pokazali da baš i nisu na visini zadatka.
Na osobnoj razini još je teže… Bar kod mene. No postoje ljudi koji i na tom području uživaju moje povjerenje. Nema ih puno.
Svima nam je važno da ljudi u nas imaju povjerenja. Taj osjećaj u nama budi osjećaj počašćenosti, ali i dodatne odgovornosti da to povjerenje ne izigramo.
Da ne tupim dalje…. ispričat ću vam priču, koja me i inspirirala na ovu temu…. Sinoć sam je pronašla na net-u i dirnula me…. pa je želim podijeliti s vama…
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga."
Post je objavljen 16.05.2010. u 14:28 sati.