Osjećam se vrlo osušeno iznutra. Ne depresivno, jer sam se vlastitom trudom riješila viška pritisaka, da se mogu posvetiti važnim stvarima. I na kraju, što mi je ostalo? Dosada me razara. Toliko se osjećam prazno da većina žena kad se pojavi opasnost od toga ode odmah frizeru ošišat se. Promjenom frizure protiv ustajalosti života! Ali ja sam odlučila da neću tako rješavat probleme.
Htjela bi se kao žena bavit pravim stvarima, a ne samo jebenim šopinzima. Jednostavno, previše mi je pizdarija..odrastam li ja to?? Mislim, nije šoping loš, ali kam on vodi? K još jednom šopingu. I još jednom. Onda si svjesniji što ti JOŠ fali, što JOŠ treba. A ja za taj 'još' nemam para ….Stalno si govorim kako se neću dovest u situaciju da mi samopoštovanje ovisi o lovi..da neću postat rob love. Niti nisam, uživam u jebenoj slobodi s malo para..ne razmišljam sada o njima, ali znam da će mi uskoro trebati, ako poželim išta više od neophodnog..
Imam neke stvari koje odgađam tjednima. A prestala sam se i šetati redovito jer mi je prisjelo. Bila sam prošli tjedan u kinu i nije me zadovoljilo baš. Sve manje šećem po gradu i po dućanima makar nisam ni prije, ali sjećam se da sam prošlu jesen dosta puta radila sama, i nije mi se dopalo, ne želim to opet prolaziti, sad se toga čak pomalo i bojim. Nemam više ni neka velika očekivanja. Nešto je gadno zapelo u mom životu, i ja kao da se bojim sljedećeg koraka jer sam se dovela pred zid, počela sam biti sve opreznija pri puštanju novih stvari u svoj život, bojim se da ću izgubit kontrolu, bojim se krivih poteza. Ja kao da neke stvari ne želim promijeniti, bojim se da mi ne umre i još ono malo preostalog elana…
Bojim se, ali to uspijevam prikriti, potisnuti kad idem nekamo van…i sebi pokušavam,al ne uspijevam se prevariti, ne uspijevam voditi ovaj privid tečnosti, nikakvi prividi mi više nejdu….koji vrag? Bojim se svega, strah me da mi opet život ne ode u krivom smjeru, bojim se pogrešaka pod pritiskom, da ću se morat prilagodit,zaglavit, potpuno bit mrtva za samu sebe. U krizi sam, osjećam i strašnu potrebu za ugljikohidratima, za utočištem,točno znam kaj to znači..više ne znam samu sebe vadit iz takvih stanja, ne znam čime…kao da sam prozrela već sve svoje trikove. Tužna sam, voljela bih da mogu plakati al to tako rijetko uspijem…voljela bi se napiti, ali ne treba mi to, ne smijem si dozvolit to, da još samu sebe tjeram na dno,kad će to već ionako sam život uraditi. Vjerojatno ću, kao i mnogo puta dosad čekat dok se ne pojavi neka nova pizdarija, neka nova prazna meta u koju ću ispucati svo svoje streljivo..i koja će mi dati energije-do idućeg pada..
Post je objavljen 10.05.2010. u 20:40 sati.