Jučer ujutro sam stao na vagu i vidio da pokazuje isto.
Izabrao sam valjda najgori put, ali treba biti ustrajan.
Cijeli dan sam jurio po firmi i kada sam došao kući,
bio sam stvarno gladan. Predamnom je bilo pet komada
pohanog oslića, da sada ovo ne pišem, pojeo bih svih
pet komada i onda bi tražio možda još nešto,
a ovako sam pojeo tri i ustao se od stola. Možda je ovo
nenormalno, ali vjerujem da rezultata mora biti.
..u toku dana me zvao frend, kolega iz školskih
klupa, koji tu sada živi i rekao da ostaje za
vikend i kako bi se mogli malo
družiti.....odgovorio sam da hoćemo i dogovorio
se oko devet.....u međuvremnu sam pozvan na
rođendansku proslavu, kako nije lako biti na dva
mjesta od jednom, odlučio sam otići na
rođendan, čestitati i ispričati se, jer imam
još jedan dogovor....krenuo sam pješke i
napravio veliki krug oko Bosuta....iskreno,
namjerno se nisam žurio da ne pogodim večeru,
ali sam došao baš kada je stol bio
postavljen.....što da kažem, mmm, šunkica, a
sir pripremljen s vrhnjem i narezanim mladim
lukom, to mi super fora...pojeo sam i jedan
odrezak kulena, ne možeš kulen ne probati, a i
bio je baš dobar.....tanjur sam počistio s
kiflicama i sve to skupa zalio s pivom, stvarno je
bilo u slast......nastavio sam pješke kroz
široku ulicu novog naselja, večer kao na nekoj
rivijeri....nova zgrada škole, pa teniski tereni,
niz kafića čije su terase popunjene i puno
šetača koji uživaju u toploj proljetnoj
noći....zanimljivo je to kada prolaziš pored
ljudi i čuješ jednu rečenicu koliko dopusti
onaj korak ili dva dok se mimoilazite, dvojica su
prolazila žustrim korakom i razgovarali o
njemačkoj nakon drugog svjetskog rata, pa dvije
gospođe koje sam sreo ranije dok sam šetnicom
išao prema rođendanskoj proslavi, valjda su
napravile svoj krug i sada stale na križanju da
zaokruže valjda svoje priče, pa četiri gospođe
koje su se raširile po stazi i baš dok sam se
razmišljao s koje strane staze da ih obiđem po
travi, jer s jedne strane je bila ograda teniskih
terena a s druge pogled na terase kafića, one su
nekako zastale i dogodio se prolaz.....tu negdje
sam odlučio izvaditi cigaretu i shvatio da sam
opet izgubio upaljač....kako sam se približavao
raskršću na kojem sam se dogovorio s frendom
izvadio sam telefon da mu se javim da sam blizu,
kad sam čuo kako netko iza mene viče pažnja,
pažnja....stao sam da propustim biciklisticu i
ispostavilo se da poznajem gospođu, pa smo
razmijenili nekoliko rečenica, vjerojatno sam
izgledao blesavo s fonom i cigaretom u ruci, a
bilo mi je glupo pitati ima li možda
upaljač....nazvao sam frenda i dogovorili se na
semaforu....usput sam sreo još jednu grupicu,
bilo ih je trojica i bistrili su nešto o
električnoj energiji...na semaforu sam stajao
možda tridesetak sekundi kada sam vidio
frenda kako dolazi, na semaforu je bilo crveno,
držaći cigaretu u ruci, zamolio sam ga da mi
baci upaljač.....bilo je zabavno gledati ga kako
leti preko pješačkog prelaza i na kraju ga
uhvatiti, ok, ne bilo ništa ni da mi je ispao,
ali ovo je ipak učinilo atmosferu nekako u startu
dobrom, zezanje. Produžili smo do obližnje
kafane i uz par piva otišli u svijet armatura i
kvalitete betona, vjerujem da nismo bili zabavni
nikome okolo. On je imao radnu subotu, pa smo se
razišli relativno rano, on je otišao na svoju
stranu, prognozirajući mi da ću negdje otići još,
a ja krenuo prema parku Lenije. Usput, na
oglasnom stupu sam vidio plakat za nekakvu
tribinu, e sad, da li je to pokušaj da se
političari približe biračkom tijelu ili nekakav
iskreni politički angažman, to ne znam,
uglavnom, kad sam shvatio da je to politika na
plakatu, produžio sam dalje. U daljini sam čuo
buku, da li je to moguće ?! Nevjerojatno,
naletio sam na air guitar natjecanje, glavna
nagrada, karta za koncert grupe Metallica. Jedan
od natjecatelja je bio i moj kum, to je bilo
super. Kartu je dobio nekakav mladi kosijaner, moj
kum, na žalost, nije. Moram priznati da mi je
žao što nisam vidio njegov nastup. Popili smo
pivo i predložio sam da odemo do centra na još
jedno. Kumu je bilo dosta svega i odlučio je ići
kući. Odvezao ga je njegov bratić, ponudili su i
meni prijevoz, ali obzirom da smo nazdravljali
nisam im htio komplicirati put i a i baš mi se
šetalo. Nastavio sam polako prema centru sa
njihovim kompanjonom koji je rekao da se i njemu
ide do tamo. Usput smo razgovarali to nekakvom
časopisu o računalima. Prošli smo
preko zviježđa Oriona, opet sam se sjetio kako
moram naučiti što na koju stranu gleda. Birtije
su bile redom zatvorene, a pred onom koja je bila
posljednja zatvorena još je stajalo malo
društvance u tihom razgovoru. Išlo mi se na još
jedno, pa sam produžio do
omiljene mi zadnje stanice, tamo se mom
suputniku nije ulazilo, pa sam ušao sam. Sjeo i
naručio pivo. Taj prostor mi je baš nekako ok,
noćni bar sa biljarskim stolovima, koji kao da je
iz neke metropole prenešen u Vinkovce. Ubrzo su
se za šankom stvorila trojica i stali prebrajati
novce, koliko koji ima i što će naručiti, vidi
se da im je prijao izlazak. Kako to obično biva,
taman sam bio pri kraju s pivom kada je ušao
jedan vojnik i počastio me još jednim. Znamo se
onako, iz viđenja i bilo mi je zanimljivo gledati
kako tretira nekog svog vojnika koji se tamo
našao. Kada je taj njegov otišao počeli smo
pričati o nekim starim vremenima, iz
škole. Naravno da je morao otići i u političke
priče, na što sam mu rekao da on kao vojnik nema
pravo da raspravlja, a obojica kao građani se
izjašnjavamo na biračkom mjestu. Ne znam zašto svi vole
toliko tu političku priču ?! Rekao je da se
nedavno oženio i da je upravo bio na proslavi
rođenja djeteta nekog svog prijatelja i da mu je
baš super ovako malo izaći. Tu sam ja iskapio
svoje pivo i zahvalio se na društvu. Nekad sam se
i ja volio zezati i svašta, ali to jednostavno
više ne mogu. Uspio sam kući doći normalan,
nisam ni previše jeo, ni previše pio, a proveo
sam pristojnu večer u selu.
Post je objavljen 08.05.2010. u 18:57 sati.