Jučer sam svoju jutarnju kavu pila s jednom dragom kolegicom.
Pitam je: „Kako si?“
Kolegica: „Ma loše sam.“ Pitam: „Zašto si loše? (iako sam slutila odgovor)“
Kolegica: „Smijenili su mi direktora.“ Pitam: „Zašto si ti zbog toga loše?“
Kolegica: „Dobar je čovjek.“ Pitam: „Čujem da su razlozi čvrsti, da nije ljubio propise…?“
Kolegica: „Ma znam….. ali nama, svojim ljudima je bio dobar?“
Pitam: „Kako vam je bio dobar netko tko je kršio propise? Ako vam je davao mrvice i osmijehe… kupovao vas sitnicama… a kršio propise, to znači da je uništavao poduzeće, uništavao državu, uništavao budućnost našoj djeci… i kako onda za takvog čovjeka možemo reći da je dobar? Zbog takvih ti i svi mi možemo već sutra ostati bez posla… jer su sve uništili.Dao vam je sitnice na koje niste imali pravo… na taj način vas pretvorio u slijepe podanike…. a sve su to razlozi zbog kojih ljudi ostaju bez posla, imaju manje plaće i sve teže žive.“
I tu smo stale. Nisam je više htjela mrcvariti… ali cijeli dan sam razmišljala o njenoj tuzi.
U prethodna dva desetljeća nagledala sam se mnogih smjena. Do ove godine bile su to uglavnom političke smjene. Bilo je tu pakiranja i podmetanja, a smjenjivani su uglavnom oni koji nisu htjeli igrati prljave igre, koji nisu htjeli sudjelovati u kriminalu ili nisu htjeli pripadati grupi koja je imala moć. Ove godine…. kao veliku novost vidjela sam neke smjene kojima je glavni razlog odgovornost zbog promašaja, grešaka i kršenja propisa.
Uopće se ne zanosim mišlju da i u njihovoj pozadini nema političkih igara… može se i u ovim smjenama puno pitanja otvoriti i puno toga zamjeriti… ali ja ću to sada zanemariti… jer uvijek se od nečega i nekoga mora početi. Niti se zanosim mišlju da se one dešavaju zato što netko želi red i čini to za opće dobro… jer želi bolje i pravednije društvo. Svjesna sam da se kolju između sebe… poput utopljenika, jedne guraju dolje da bi sami došli do zraka i kupili vrijeme. No ono što me veseli, jest činjenica da nitko od njih više nije siguran. Ne postoji više čvrsta grupa koja brani „svoje“ pod svaku cijenu. Stvorili su nered u državi jer im je nered odgovarao. Sada im je nered izmaknuo kontroli. U sukobu su oni koje vidimo kao krivce s onima u sjeni koje su sami stvorili.
Oni koji su nered stvarali i zlo činili nisu više između sebe solidarni, nisu više okupljeni oko zajedničkog interesa, nego svatko od njih brani svoj osobni interes. Ta situacija pokazuje da nikada i nisu imali čvrstu ideju oko koje su se okupili… nego su iza svoje prestrašne moći prikrivali svoje osobne interese. Kuća koja je izgrađena na lošim temeljima, ruši se kad-tad…
Upravo te promjene i nemiri u taboru onih koji su nas doveli do siromaštva znače iskru koja je zapalila vatru na kojoj ćemo se svi ogrijati, a na zgarištu ćemo stvarati bolje društvo… nadam se, poučeni svim zlima kojima smo svjedočili.
Vrijeme koje je ispred nas bit će teško, tužno i neće biti lako živjeti. Bit će to vrijeme o kojemu ćemo pričati svojim unucima kad ih budemo nunali na koljenu, pričat ćemo o njemu kao teškom i strašnom vremenu… ali tada će ono biti iza nas.
Ovo vrijeme danas znači točku koja nam garantira da se zla prošlosti ruše i prisilit će nas nova stvaranja. Osobno mi je žao što se bolje vrijeme nismo dovoljno čvrsto i masovno borili puno ranije…. nego smo bespomoćno čekali da zlo samo sebe pojede. Ali što je – tu je! Predugo smo imali preveliki stupanj tolerancije na zlo… a sve iz nekih svojih, sitnih interesa. To je naš dio odgovornosti i sve što nam se sada dešava proizlazi iz toga. Sadašnji trenutak znači da se moramo suočiti sami sa sobom i objasniti sebi da li navijamo za zlo ili želimo ponijeti svoj dio tereta u stvaranju boljeg društva…
Promjene o kojima sam pisala u ovoj temi najljepši su cvijet koji cvate ovog svibnja. Oko nas je magla, ružna atmosfera, puno tužnih i ružnih pojedinačnih priča… možda ćemo i osobno stradati ili će stradati netko od nama bliskih ljudi. I najveći zlotvori u ljudskoj povijesti su nekome bili dobri… nekome su bili bliski… no to ne umanjuje njihovu odgovornost zbog općeg zla koje su sijali svojim djelovanjem. Sve to moramo razumjeti i izdržati za ono vrijeme u kojemu ćemo ovo društvo predati onima kojima ovo društvo samo čuvamo, a već smo ih sada prezadužili, svojim ponašanjima podrezali im krila i ostavili im tamu svojih grijehova. Ovo je vrijeme kada od svojih predaka moramo zatražiti oprost zbog takvih ponašanja.
Blogeri, Sretan vam Praznik rada!
Na današnji dan se sjećamo i akcije Bljesak…. pa je to prilika da kažemo hvala svima koji su u njoj sudjelovali, onima koji su dali svoj život za bolje i pravednije društvo. I njima smo dužni…. jer sigurno se za ovo i ovako nisu borili. Ne zaboravimo na svoje dugove… ne zaboravimo na svoju osobnu odgovornost!
Post je objavljen 01.05.2010. u 10:16 sati.