Kad su neka velika sportska natjecanja, a naši pobjeđuju…. svi se toliko vesele, na sebe navlače dresove s kvadratićima, mašu zastavicama, piju pivo i svu svoju pažnju usmjeravaju na sportske događaje. Već se dugi niz godina osjećam pomalo felerično. I ja se veselim kad naši pobjeđuju, ali ne primam to toliko k srcu i nije mi to toliko važno da bi me bacilo u neko pomaknuto raspoloženje. Inače puno toga previše uzimam k srcu… ali u tim masovnim ludilima, masovnog ponosa taj osjećaj uvijek izostane… ili čak osjetim lagani otpor prema takvom ponašanju…
No jučer sam shvatila da ipak nisam felerična…. te da i sama mogu osjetiti ponos pripadanja narodu i određenom svjetonazoru. Shvatila sam da problem nije bio u meni… nego je bio u tome što očito reagiram na neke druge teme…
U ranim jutarnjim vijestima, na radiju sam čula govor predsjednika Josipovića u Sarajevu… izraz žaljenja koji je izgovorio.
Krenule su mi suze na oči… osjetila sam silan ponos pripadanja narodu koji je putem svog predstavnika konačno učinio nešto toliko veliko i važno!
Cijeli dan sam se osjećala ko Sv. Tereza u ekstazi…. Dirnulo me do bola. Nisam objesila zastavu na auto, nisam navukla dres s kvadratićima… nisam čak preglasno ni komentirala taj događaj…. Uživala sam u tom osjećaju iznutra…. u sebi… duboko. Nisam imala namjeru otvarati ovu temu, ali uspio me „nagovoriti“ Andrija Hebrang… svojom izjavom da je predsjednik Josipović svojim izjavama u Sarajevu našu zemlju „uveo u red svjetskih agresora“.
Ta Hebrangova izjava me podsjetila na jednu „Latinicu“ koja je bila prije punooooo, puno godina. Govorilo se tada o Ahmićima i tada je jedan svjedok u emisiji svjedočio o tome što se tamo dešavalo. Uz sve strahote…. meni je ožiljak na srcu ostavila jedna priča. Vojnik HVO-a ušao je u kuću, muslimansku bebu nabio je na bajunet i tada je stavio u pećnicu koju je uključio. U emisiji je gostovala desničarka (mislim da se preziva Lučić… ali nisam sigurna) koja je izjavila da su sve to naši dečki. Sjećam se kako sam tada osjetila strašno gađanje zbog te izjave… Osjetila sam se osramoćeno, zaprljano… jer moji sasvim sigurno nisu oni koji ubijaju bebe i peku ih u pećnici. Moji sigurno nisu oni koji se na takav način ponašanju.
I svi su šutjeli svo ovo vrijeme. Nitko nije izjavljivao da su nas upravo takva ponašanja osramotila, da su nas upravo takva ponašanja svrstala uz bok svjetskih zločinaca. U svakom ratu pojedinci naprave zločine, prekrše međunarodne konvencije… ali normalna država se od toga ograđuje, ispriča se žrtvama, sankcionira počinitelje. To je jedini ispravan način na koji se čuva opravdanost obrambenog rata. Mi to nismo učinili. Zataškavali smo događaje krvavom šutnjom… a ja sam sve ove godine osjećala sram zbog tih događaja i zbog naše šutnje. Nisam imala nikakvu ulogu u tim događajima… nitko moj nije stradao… bila sam samo promatrač sa strane…. ali ipak sam se osjećala osramoćeno. Svi zločini koji su se desili nad našim narodom ne mogu nam biti opravdanje za takva ponašanja grupe pojedinaca u Ahmićima.
Domovina se ne brani tako da naša vojska ubija civile u susjednoj zemlji. Nitko me u to ni u jednom trenutku nije uspio uvjeriti.
Sinoć sam pročitala reakcije na tu izjavu u stranim medijima. Opet sam osjetila ponos.
Pročitala sam reakciju Tihomila Blaškića… svaka mu čast!
Sve ovo što se događa ne vidim kao sukob Josipovića i HDZ-a, nego vidim kao sudar dvaju svjetonazora. Predsjednik ovo ne radi iz politikantskih razloga.... nego iz dubokog uvjerenja, to se osjeća.
Još nedavno su mu neki zamjerali da nema dovoljno strasti... he,he,he.... u kakvoj su samo bili zabludi.... Mnogima je smetalo što je predsjednik agnostik… a ovim postupkom je pokazao da je veći kršćanin od mnogih. Baš me zanima hoće li ga crkva pohvaliti zbog toga?!!!
Ova isprika nikako nije preuranjena. Sramotu zbog tih događaja svi pošteni ljudi ove zemlje osjećaju predugi vremenski period. Odavno je to trebalo učiniti. Očito nije imao tko....
Ali situacija se mijenja na bolje....
Jedan bloger je napisao: „Jer budimo realni, Josipovićevo žaljenje za žrtvama zbog Tuđmanove politike prema BiH neće podići bruto nacionalni dohodak našoj državi.“
Zar uvijek baš sve moramo gledati kroz novac i materijalni interes? Za gospodarsku situaciju je odgovorna Vlada. Da smo najbogatija zemlja na svijetu, malo bi koristi od toga imali ako se nismo u stanju ispričati zbog svojih nečasnih i loših ponašanja. Kriza će proći... kad tad ćemo imati neku bolju Vladu koja će nas izvući iz blata... pa će se živjeti materijalno lakše... Ovaj njegov postupak je lijek za rane koje ova zemlja ima na sustavu vrijednosti. A to je važnije od love. Kad to shvatimo... lakše ćemo izaći iz ove krize.
Ovu temu je isprovocirao Andrija Hebrang svojom ružnom izjavom…. a i neka se nađe u mojoj osobnoj arhivi… jer je ovo važan događaj… kojeg se vrijedi sjećati….
Blogeri... jeste li zadovoljni što se predsjednik ispričao ili mu to zamjerate poput Hebranga i još nekih likova?
Post je objavljen 15.04.2010. u 21:28 sati.