Na današnji dan 1941. su ustaše proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku (N.D.H.)
Proglašenju hrvatske države nisu se nadali ni oni koji su se jedini u hrvatskoj politici dvadesetih i tridesetih godina 20. st. zalagali za osnivanje hrvatske države, pravaši i ustaše iz ustaško-domobranskog pokreta koji je Ante Pavelić osnovao kao izravnu reakciju na ubojstvo vođe hrvatske oporbe u jugoslavenskoj skupštini, Stjepana Radića, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, i hrvatske zastupnike koje je u ime velikosrpske politike ubio srpski ekstremist Puniša Račić.
Srpski kralj Jugoslavije, Aleksandar Karađorđević, uzeo je smrtonosni atentat u Beogradu kao povod da i formalno proglasi velikosrpsku diktaturu nad hrvatskim narodom (6. siječnja 1929. kad je zabranjen rad Hrvatske stranke prava, i HSS i dr.), i u to vrijeme su neki političari i parlamentarni zastupnici iz Hrvatske stranke prava rekli DOSTA TERORU i otišli u ilegalu u kojoj su se komunisti nalazili od 1920. godine, ali po drugoj osnovi jer su komunisti zastupali internationalni program Kominterne i sovjetske komunističke partije o provođenju Svjetske revolucije odnosno nasilnom rušenju bilo kojeg poretka svugdje po Europi i svijetu koji nije (totalitarno) socijalistički kao u Sovjetskom Savezu.
Istine radi, ustaše su bili jedina politička snaga u jadnoj hrvatskoj politici koji su se u to vrijeme zalagali za uspostavu hrvatske države nasuprot Jugoslavije i neovisne od Srbije, i zalažući se za hrvatsko državno pravo htjeli su ispraviti pogrešku iz 1918. i poništiti izdaju domaćih izdajnika (Strossmayerov krug, Hrvatsko-srpska koalicija, Jugoslavenski odbor, protunarodno i prevratničko tzv. Narodno vijeće) i njihovih pomagaća iz redova srpske pete kolone u Hrvatskoj (zavjerenik i tajni agent Srbije u Hrvatskoj, Svetozar Pribićević). Međutim, ustaški pokret bio je pre slab da ikada s vlasti sruši do zuba naoružani velikosrpski režim ondašnje Kraljevine Jugoslavije, i sam od sebe ne bi došao na vlast, isto kao što ni komunistički pokret s Titom nikada sam od sebe i vlastitom snagom partizanskog pokreta ne bi došao na vlast u Beogradu i Zagrebu da izravno nije vojno intervenirala Crvena armija sa preko 400 tisuća vojnika Sovjetskog Saveza koji su od njemačke okupacije oslobodili Beograd (ujedno Beograd pokorili totalitarnom komunizmu) i kad je Staljin instalirao svog doušnika, Tita (Valter), kao svoju marionetu i satelita (domaćim jezikom uvriježeni pojam kvislinga). Tako su i ustaše, poput komunista, samo četiri godina ranije od njih, došli na vlast uz pomoć strane sile: 3. Reicha i Wehrmachta. Zagrebački list nove ustaške vlasti, Hrvatski Narod, objavio je 11. travnja izvješće njemačkog ratnog dopisnika Gerharda Emsköttera iz Zagreba:
Iako smo za vrijeme našeg prodora znali, i od tisuće Hrvata doživjeli, da je hrvatski narod prijatelj Njemačke, unatoč tome nismo slutili da će nekoliko sati prije ulaska naših tenkovskih divizija u Zagreb i ovdje trijumfirati narodni ustanak.
Hrvatska povjesničarka Nada Kisić-Kolanović ovako je opisala uzroke raspada Kraljevine Jugoslavije i nastanka Nezavisne Države Hrvatske:
Jedna od zanimljivih teza upućuje na to da cilj vojnga prevrata u Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. nije bio poništenje pristupa Jugoslavije fašističkom Trojnom paktu /od 25. 3. 1941./ ili podupiranje /Zapadnih/ Saveznika, nego zbog rušenja Banovine Hrvatske i sporazuma Cvetković-Maček /od 23. 8. 1939. o stvaranju Banovine Hrvatske po ukazu jugoslavenske vlade ali nikada potvrđena od jugoslavenske skupštine/ kao i da se isključi svaka autonomija Hrvata u Jugoslaviji. (Izvor: knjiga o Hrvatskoj na njemačkom jeziku pod naslovom: “KROATIEN – Landeskunde – Geschichte – Kultur – Politik - Wissenschaft – Recht“ [HRVATSKA – Zemljopis – povijest – kultura – politika – znanost – pravo], Wien – Köln, 1995. Die deutsche Bibliothek, ISBN 3-205-98496-X.)
Hitlerov 3. Reich je s velikosrpskim režimom Kraljevine Jugoslavije i jugoslavenskom vladom dvije godine tajno pregovarao o pristupu Jugoslavije Silama osovine ili Trojnom paktu, i nakon velikih koncesija Srbima (u slučaju osvajanja Grčke od strane Njemačke Srbi dobivaju luku Solun i izlazak na Egejsko more) je u Beču, 25. ožujka 1941. potpisan sporazum o pristupanju Jugoslavije fašističkom bloku u Europi i svijetu, osovini Berlin – Tokio – Rim. Međutim, britanska tajna služba, zgrožena što su njihovi saveznici Srbi iz Prvog svjetskog rata prešli u suprotni tabor, aktivirali su preko noći svoje tajne agente u jugoslavenskoj vojsci, srpske zrakoplovne časnike, koji su izveli državni udar i s vlasti srušili srpskog premijera Cvetkovića. Potpredsjednik srušene vlade, Vladko Maček (HSS) odmah se pridružio novoj vlasti odnosno pučistima generala Dušana Simovića koj je 1918. sudjelovao u okupaciji Hrvatske.
Potpuno je kriva povijesna interpretacija da je Maček odbio njemačku ponudu da postane poglavnik NDH zato što je navodno bio jako dalekovidan i naslutio da će Osovina izgubiti rat. Naime, prije toga nije bio dalekovidan i jedan je od pregovarača jugoslavenske vlade koji je od 1939. do 1941. intenzivno pregovarao s Hitlerovom vladom o pristupanju Jugoslavije Osovini. Čak je Maček dva puta na sjednici jugoslavenske vlade glasovao za pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. U ožujku 1941. nije znao da će Osovina izgubiti rat, a u travnju 1941. je znao da će izgubiti rat, i stoga navodno odbio njemačku ponudu da preuzme vodstvo Hrvatske? Ne, Maček je odbio ponudu da postane poglavnik jer je kao nekadašnji demokratski vođa hrvatske oporbe bio protiv uspostave hrvatske države, i nije vjerovao u hrvatski narod da postane samostalan nego je u biti bio tipični hrvatski tutlek koji je vjerovao samo u strance i da Hrvati kao kmetovi stenju pod okupacijama i vladavini stranih vladara, kao u osam stoljeća hrvatske odiseje nakon propasti ranosrednjovjekovne hrvatske kraljevine 1101. godine.
Nijemci su, naravno, prvo Mačeku ponudili vlast u Hrvatskoj jer su u njega imali povjerenje pošto su ga poznavali kao jugoslavenskog pregovarača, i Hitlerov izaslanik u Zagrebu, dr. Edmund Veesenmayer, nije sumnjao da bi jedan Hrvat uopće odbio priliku da stane na čelo svoje vlastite nacionalne države, jer to je i stvar časti na koncu konca, međutim, skoro se srušio u nesvijest kad je Maček odbio ponudu. Nakon toga su Nijemci ostali u neobranom grožđu jer nisu imali rezervni as u rukavu, a Antu Pavelića nisu u biti predvidjeli za poglavnika u NDH jer su prema njemu bili sumnjičavi pošto je Pavelić bio Mussolinijev čovjek, a s Mussolinijem je Hitler bio u stalno zategnutim odnosima, praktički je između Njemačke i Italije, iako su bili politički i vojni saveznici, vladalo stalno stanje hladnog rata. Međutim, pošto su Nijemci bili fair, nisu za šefa države htjeli nametnuli nekog svog tajnog agenta iz hrvatskih redova poput Artukovića, Lorkovića, Budaka ili Eugena Dide Kvaternika nego su vlast prepustili političkoj figuri koja je imala simpatije u narodu, a to je onda na kraju bio Ante Pavelić koji će, međutim, vrlo brzo stečene simpatije naroda izgubiti Rimskim ugovorima odnosno odstupanjem najvećeg dijela hrvatske Dalmacije Kraljevine Italiji na fašistički pritisak Mussolinijeva režima, i 200 tisuća talijanskih vojnika koji su došli u biti okupirati Hrvatsku, a ne da budu njen saveznik. U biti, dok je časnik Slavko Kvaternik na Radio Zagrebu, 10. travnja 1941. proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u ime Ante Pavelića i ustaškog pokreta, još se nije znalo tko će postati poglavnik, a Pavelić je vijest o proglašenju hrvatske države doznao tek u 22 sati navečer u Italiji gdje se nalazio u emigraciji, s obzirom da je u Kraljevini Jugoslaviji bio zbog potpisivanja anti-velikosrpske koalicije sa Bugarima osuđen na smrt. U Zagreb po preuzimanje vlasti je Pavelić stigao tek 15. travnja kad je već sve bilo određeno.
Nijemci i njemački režim, nacionalsocijalistički ili nacistički Hitlerov režim je na vijest o državnom udaru u Beogradu od 27. ožujka odmah raskinuo savezništvo sa Srbima koje je Hitler proglasio izdajnicima, i ukazom je njemački državni vrh odlučio, ne samo da će napasti i razbiti i okupirati Jugoslaviju da ne postane poligon za britanske postrojbe kao što su bile u Grčkoj, nego i stvoriti jednu hrvatsku državu kako bi se Jugoslavija što prije razbila. Na taj način je njemačka diplomacija iskoristila stari plan o razbijanju Čehoslovačke na način osnivanja slovačke države, i iskorištavanja oporbe odnosno u ovom slučaju nezadovljstvo slovačkog naroda položajem u dotadašnjoj zajedničkoj državi sa Česima koji su slično kao Srbi vladali hegemonisitčki. Nijemci su, kao i cijela Europa, znali da su Hrvati tlačeni u Jugoslaviji od Srba, ali fućkalo im se za teški položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, isto kao Englezima i Francuzima. Tek kad su Srbi nešto učinili što Nijemcima nije bilo po volji, tek onda su se okrenuli Hrvatima, i iznenada započeli najveću moguću diplomatsku akciju u Europi za priznanje Hrvatske, tako da su svi njemački diplomati u jednom trenutku se hitro dali na službeni put da svoje partnere u europskim državama uvjere u što brže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. Kancelar Reicha i Führer Adolf Hitler je u Berlinu, 4. svibnja 1941. zaželio dobrodošlicu Hrvatima i hrvatskoj državi:
... Radujemo se zbog nastanka jedne nezavisne hrvatske države, s kojom se nadamo da ćemo u sve vijeke vijekova u povjerenju i prijateljski surađivati. Posebno na gospodarskome planu to može biti od obostrane koristi...
Kad su Nijemci čuli da je Mussolini izvršio pritisak na Pavelića da Italiji mora odstupiti najveći dio hrvatske obale, skoro su pali u nesvijest, jer, Hitler je jamčio opstanak hrvatske države, a Rimskim ugovorima je cijeli njemački projekt na Balkanu doveden pod znak pitanja. Stog su se u Berlinu odlučili da Pavelića treba što prije ukloniti s vlasti jer je, prilikom prvog bilateralnog državničkog posjeta Njemačkoj odbio Hitlerov prijedlog da Njemačka pomogne u poništavanju Rimskih ugovora. Međutim, Eugen Dido Kvaternik, poznat Nijemcima iz atentata u Marseillu (kad su makedonski i hrvatski revolucionari, ustaše, likvidirali kralja Aleksandra u znak odmazde za ubojstvo Stjepana Radića), koji je njemačka tajna služba organizirala da ukloni francuskog ministra vanjskih poslova koji je stvarao diploamtski obruč oko 3. Reicha, također je odbio Nijemce da se ukloni Pavelića s vlasti i da on postane poglavnik, i od tada su kola za Hrvate krenula nizbrdo, ne samo zbog talijanskog utjecaja u NDH nego i zbog četnićkog i komunističkog ustanka nekoliko tjedana nakon proglašenja NDH. Ratne 1942. godine se NDH uspjela oporaviti od četničkih i partizanskih ustanaka, čak pobijedila četnike u istočnojBosni okju je oslobodila srpske okupacije, i (srpske) partizane na Kozari, i činilo se da će se država Hrvata konsolidirati, ali kriva unutarnja politika nesuzbijanja partizanskog pokreta, represija prema Srbima u znak odmazde za partizanske i četničke ustanke i terorističke napade, rasistički odnos prema hrvatskim Židovima (na njemački nacistički diktat), destabilizirali su NDH do te mjere da su ozbiljne političke glave u NDH vidjeli jedino rješenje u uklanjanju Pavelića što su Nijemci predlagali odmah nakon protuhrvtaskih Rimskih ugovora od 19. 5. 1941. Međutim, vojni državni udar, puč Vokić – Lorković 1944. nije uspio i propast NDH je od toga trenutka bila unaprijed predodređena zajedno s propašću Njemačke jer Pavelić nije vodio samostalnu politiku nego je prvo poslušno slušao Mussolinija, a poslije, nakon kapitulacije fašizma i Italije, Hitlera. Međutim, NDH je imala određenu vlastitu politiku, neovisnu od svojih saveznika, a slučaj prosvjedne note “Sambugnach“ (otpravnika poslova veleposlanstva NDH u Berlinu) je primjer čuvanja digniteta države i naroda: nakon pokolja oko 200 hrvatskih civila u Poljicama koji su počinili četnici u suradnji s jednom njemačkom SS-divizijom 1944. godine, je hrvatska strana poslala najoštriji prosvjed u Berlin i zahtijevala je istragu i kažnjavanje počinitelja zločina. Njemačka je tada odbila hrvatsku prosvjednu notu, a politički tajnik u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova je tada upitao hrvatskog diplomata: A što, vi kanite protiv nas sada krenut u rat? Niste u poziciji da šaljete ultimatume Velikonjemačkome Reichu! (Tipična germanska drskost; nekoliko mjeseci poslije je veliki njemački Reich propao kao da nikad nije postojao).
Kad se pogleda današnju garnituru vlasti Hrvatske, formalno demokratska, u posljednjih 20 godina, onda ustaška vlada u NDH nije ništa manje ili više bila poslušna svojim saveznicima kao što je službeni Zagreb danas poslušan prema svojim saveznicima u Bruxellesu, Berlinu i Washingtonu. Ista servilnost, beskičmenjaštvo u hrvatskom vrhovništvu na rubu ili preko ruba izdaje, kako 1941., tako i 2010. godine. NDH inače nije bila kvislinška tvorevina kako su je prozvali licemjerni jugo-komunisti jer to ne postoji, postoji kvislinška vlast, a to bi bila izdajnička vlast ali ustaše su izdali Jugoslaviju, a izdati Jugoslaviju kao tamnicu naroda je visoki humanistički i hrvatski patriotski čin! Na koncu, Jugoslaviju 1941. kao i 1991. nisu srušili Hrvati nego Nijemci (Wehrmacht) i Talijani (1941.) i Srbi i NATO (1991. i 1999.)
Oduševljeni doček Hrvata u Zagrebu na dan proglašenja NDH ne treba nikoga čuditi jer su Hrvati od 1918. do 1941. bili tlačeni gore nego raja u Osmanskom Carstvu. Da su umjesto njemačkih nacista Mongoli došli srušit velikosrpski režim, dočekali bi Mongole kao oslobodioce. Jasenovački logor, progon srpske manjine u NDH, holokaust nad Židovima, prosvjedi zagrebačkog nadbiskupa Stepinca protiv rasizma itd. sve je to bio dio NDH, ali smijala se sova vlastitoj sjeni, komunisti su isto i još gore radili u Jugoslaviji koju su osnovali na ruševinama NDH, 1945. godine kada je nastala genocidna tvorevina Jugoslavija sa preko 1000 jama i masovnih grobnica s ubijenim Hrvatima. Logor Goli otok, totalitarni komnunisitčki režim, tajna policija, totalni nadzor građana, politički sudski procesi itd. sve je to dio Titove Jugoslavije, ali to, kao ni Jasenovac nije tema ovog posta nego obljetnica prve hrvatske državnosti od 10. travnja i osnivanje NDH što predstavlja državno-pravni čin, a ne kazneno djelo. Jedno je 10. travanj 1941., a drugo je već 30. travanj 1941. itd. jedno je akt o proglašenju hrvatske države, a drugo su propusti i zločini režima vlasti u ratu u kojemu su sve zaraćene strane činile zločine, a čini se da kojim slučajem nije bilo jugo-komunističkog genocida, da bi četnici ispali kao ona zaraćena strana koja je najviše klala, međutim, unatoč svemu i unatoč brojnim lažima o 10. travnju, povijest postoji za prevladavanje prošlosti u sadašnjosti i za lakšu budućnost.
Europski parlament je upravo prošle godine pozvao zemlje Europske Unije i zemlje-kandidate za članstvo u EU da prevladaju svoje prošlosti i podjednako osude komunizam i fašizam, međutim, u Hrvatskoj se samo fašizam osuđuje, i pri tome i izmišlja i preuveličava, ali ne i komunizam. Demokracija ne može bez antifašizam, ali nemože ni bez antikomunizma, dok je komunistički antifašizam laž, kako je naglasio veliki socijaldemokrat Helmut Schmidt, 2010. godine.
Na kraju je potrebno reći da su Hrvati zaista s velikom radošću dočekali 10. travnja prije 69 godina kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska koja je bila nešto manja od Irske, ali je 10. travanj bio popraćen krvlju nevinih, naime, Srbi su na vijest o osnivanju NDH počeli tako divljati po cijeloj zemlji da su ekstremisti u njihovim redovima počeli usred dana i bez obzira na očiti poraz jugoslavenske vojske protiv Osovine, ubijati hrvatske civile na poljima i po mjestima i u njihovim kućama, a jednoj skupini hrvatskih seljaka koji su nosili hrvatski stijeg na trg u Bjelovaru gdje je 8. travnja već proglašena hrvatska država, je srpska vojna jedinica Dušan Silni pucala u leđa, a u Hercegovini je srpska artiljerija zapalila 12 sela s Hrvatima, dok je na sam dan proglašenja NDH od 10. travnja od strane srpskih oficira ubijen brat od vojskovođe Kvaternika koji je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Srbi su sve očekivali ali proglašenje jedne hrvatske države nisu ni u snu mislili da bi se moglo dogodit, i Nijemci su precizno procijenili da će šok, izazvan u Srba proglašenjem jedne hrvatske države, paralizirat vojnu spremu vojske Kraljevine Jugoslavije kao što se i pokazalo točnom procjena jer već 17. 4. 1941. je silna srpska vojska kapitulirala već nakon 11 dana borbe tako da je doslovno ispalo kako su se borili manje dana od Holandeza, a kamoli od Grka koji su junački pobijedili talijanske fašiste prilikom prve invazije 1940. Ispada da su Srbi 1941. radije počinili samoubojstvo Jugoslavije nego da Hrvati imaju bilo kakvu autonomiju. Tako je mržnja pobijedila Srbe, t.j. sami su sebe pobijedili. Kad su nakon “oslobođenja“ 1945. Srbi opet dobili vlast u svoje ruke, jedan čobanin, neki Titov oficir imenom Mijalko Todorović, požalio se Titu kako ga je ruka zaboljela koliko je ustaša (ratnih zarobljenika) zaklao.
CBK
Post je objavljen 10.04.2010. u 18:52 sati.