Komentar na „Razgovor s bolesnikom “ kolume Glasa Istre, cijenjenog Elio Velan
„Ima neceg ponizavajuceg za ljudsku prirodu u ideji da se bilo kojem covjeku odbija pravo da bude covjek……
Svi se zemljoradnici i obrtnici mogu uzdici do umjetnika; a to znaci da ljudi koji vole svoj posao zbog njega samog, unapredjuju ga vlastitim podatnim duhom i stvaralackom sposobnoscu, i time izobrazuju intelekt, oplemenjuju karakter, uvelicavaju i dotjeruju svoja zadovoljstva.“
Humboldt, ( 1792.)
„….otudjeni rad kad je rad tudj radniku… kad nije dio njegove prirode…/tako da / se radnik ne ostvaruje, nego sebe radom ponistava…fizicki se iscrpljuje i mentalno slabi.“
Taj otudjeni rad „vraca neke radnike natrag u barbarsku vrstu rada, a druge pretvara u strojeve“, i tako lisava covjeka „osobina njegove vrste, osobinama da slobodno svjesno djeluje i „stvaralacki zivi.“
N. Chomsky citira Marxa
Pre cesto padamo u komu nestrpljivih iscekivanja od Onog Drugog,da uci zivot, dok sami ostajemo u pasivnoj pozadini.
Mozemo zaobici Marxa ili ga nadopunjavati Nietzsche-om, ali ne mozemo zaobici Darwina i njegove sljedbenike koji tragaju za praiskonskim zacecima covjeka u nekoj tadasnjoj bijeloj repi.
Nasto je Marx tada upozoravao, sto je zapravo imao na umu tvrdeci da otudjeni rad vraca neke radnike natrag u barbarsku vrstu rada,i tako lisava covjeka „osobina njegove vrste, osobina da svjesno djeluje i „stvaralacki zivi“. Kad jednom postanemo bezosjecajne proizvodne masine, ujedno postajemo lopovi i veci sveci. Nuzno postaje neminovno, neminovno postaje pozeljno, transcendirajuci tako u konglomerat moralnog, plemenitog, estetskog, i u svetu domovinsku duznost. Herojstvo se tada mjeri po prolivenoj krvi, humanoid postaje baraba, baraba koji i dalje lici na humano bice.
Drugim rijecima: otudjeni rad degenerira covjeka, pandemijski ga pretvara u drustvenog patologa, kojim posve upravljaju virusi agresivnosti ; otimacina zamjenjuje stvaralacki rad, pretvarajuci ljudsko bice u ponovnu zvjer.
Elio Velan, u svom Razgovoru Sa Bolesnikom, koji pri svom kraju lezi suocen stropom na kojem se jos iscitavaju kroz ocne mu mutne praznine svi pristigli racuni za minuli drustveno nametnuti i potraceni zivot.
Pasternakov „ zivot koji se zivi“ nije stvar vise cinjenica koja prijeti covjeku buducnosti. On je nasa svakodnevna puka stvarnost.
Proslo stoljetna sjetva sve vise sazrijeva. Vrijeme stize da ju zajednicki uberemo. Seks, Bozanic i Mesic skladistit ce je za sebe, a onima koji jos „uce zivjeti“ kao da ju nece trebati.
Post je objavljen 29.03.2010. u 05:45 sati.