I lutam iz dana u dan, svijeta u svijet noseći u rukama svijeću povjerenja ne dajući je nikome. Kao što emocije držim unutar sebe tako i tu svijeću. Ne želim da itko dopre do mene. Ne. Ja nisam dobra. Svijet me uništio, ja se dignula. Svaka me pobjeda diže a propast čini jačom. Plakala sam, kroza suze se smijala. Više mi nije potrebno. Više mi ništa nije potrebno. Lomovi su mi pružili snagu da sama koračam kroz ovu pustinju. A ono što dotaknem ionako lomim. Bolje od mene što dalje, što dalje. A željela bi se jednoga dana probudit u gradu gdje su svi nasmijani. Unatoč sveg, ostajem djete zaigrano sa savjetom i zagrljajem za svakog. Djete sa nemogučnošću oprosta sama sebi.
Ova zima predugo traje. Ulice su puste. Uskoro će biti potpuno prljave. A onda dolazi ono sunce da prljavštinu makne. Ne volim ovo vrijeme. Tko če moju prljavštinu da makne? Nitko. Ja.
Dovoljno sam jaka proći još brodoloma, puno njih, ali ponekada trenutak je nemogućnost onoga ˝dalje˝. Možda mi ipak treba netko. Ne želim si to priznati. Možda još ima nešto u meni. Mogu oprostiti sve, ali nikada ne mogu oprostiti sebi. Svoju bol mogu da nosim ali ne i bol nanjetu drugima iz mojih ruku. Zato se zatvaram u svoje zidove i ne želim ništa.
Imala sam. Pa nemam. Pa opet imam a nemam.
Bolje ne imati i bez briga biti?
A on? On koji zna moju igru. Poznamo se kratko a mnogo. Zna moju iskru zanosa. No ne u potpunosti. To ni nikada neće znati.
Pogled se muti od suza što obrazom putuju.
Ne želim razmišljati.
Završit ću sa pisanjem.
Prepustit ću se ponovo strujama života.
Neka one učine svoje.
Neka bude crveno.
Post je objavljen 10.03.2010. u 22:00 sati.